Tata da uljetim?
Kikiriki košpice.
Vidim raspravlja se opet o "našim" i "našim" trenerima i legendama.
Zoranu Vuliću hvala za sve što je kao igrač i trener dao Hajduku, to
je nemjerljivo više od onoga što ćemo mislim mi svi skupa sa foruma
ikada dati. Veliki igrač ali baš veliki. Velika većina ga pamti po onome
golu u kaljuži Kranjčevićeve ali to je igrač koji je igrao doslovno sve
osim vratara. Za tu poziciju mu je bio zadužen pokojni otac.
Kao trener potpisnik meni jedne od najdražih titula i onog mitskog
Varaždina. Tada su suze same tekle od sreće.
Više manje sve nakon toga je bilo lagana ili malo strmija putanja
prema dolje. Zoran Vulić danas je, naglašavam po meni, jedan
ogorčeni čovjek koji bi se pitao ali ga niko ne zarezuje ni 5% osim
novinarskih hijena kojima dobro dođe kad treba prosipati žuč i biti
im šlagvort za pljuvanje po Hajduku.
Veličina igračka, trenerska na kraju krajeva i ljudska se ogleda i u
tome da treba znati kada se povući skloniti se u stranu i prepustiti
mjesto boljima od sebe. Priznati sam sebi da je vrijeme za laganu
mirovinu. Kod Zorana Vulića toga očito nema ali nije on jedini ima
njih još dosta takvih koji nisu ni blizu njega bili ni kao igrači ni kao
treneri. Recimo Mario Carević. Koji je on kaco da ga iko pita za
stručno mišljenje? Većinu ih je vrijeme pregazilo ili nisu ni bili u korak
s njim, ali se "ne daju", pa svako malo iskoče sa novim "stručnim mišljenjima".
Verbea ligant homines, taurorum cornua funes! "ajde glupane kakav faul, on je pre jak samo ti to ne razumiš" Jebeš čovjeka koji ne promijeni mišljenje. Jesam duša al mi ne treba ništa. Bolje svašta pojesti nego svašta reći.