picaferaj je napisao/la:
Srpanj 1961: Uspomene trojice veterana: barba Luke Kaliterne, Lea Lemešića i "Lije" Frane Matošića:
-Split je bija mala varoš težaka i ribara, a dica su odila vanka na študije, u Prag. Pokojni mi brat i još niki donili su prvi fuzbal...
-...bili smo mala varoš, e! Imali smo oduvik Marjan, feštu svetog Duje i "Ajduka"...
Pedeset godina kočoperili su se ljubimci ribarskog i težačkog grada po Rivi i Pjaci kada god bi pobijedili. Pedeset godina skrivali su se ti kršni mladići svih splitskih generacija, bježali oko igrališta i nisu se usuđivali izaći iz vlaka kad su dolazili poraženi. Peron i Riva uvijek su dočekivali "Hajduka" kad se vraćao; čekali su ga ili poklicima i glazbom ili posprdnim šalama i - pomidorima (rajčicama)!
U vrijeme prvog svjetskog rata klub su rasformirali Austrijanci. U drugom ratu to su učinili Talijani. Dva puta po četiri godine igralište kod plinare je bilo pusto, bez galame: bez pjesme i zvižduka.
Na imenu "Hajduk" nema ljage! Nema sjene! Ruku na srce, "Hajduk" nije samo sportski klub!
Šta se zna, a šta se još ne zna o "Hajduku"? Odlučio sam se možda za najjednostavnije: da zamolim tri istaknuta "Hajdukova" člana iz tri najjače generacije - Luku Kaliternu, Lea Lemešića i Franu Matošića - da čitaocima "Globusa" ispričaju neke zgode ili možda, recimo, najsmješnije situacije u kojima su se našli igrajući za svoj klub.
- Godine 1923. - priča barba Luka - išli smo na prvu turneju. Vodio sam svoje "tiće" a predsjednik kluba je bija neki dr Grgin ča je zna držat lipe govore. Govorija je ka da piše i moglo se odma sve štampat. Nije se tija složit s tin puton, jer da je momčad još puno mlada. A ja san mu reka da mi gremo. On me: "Ko ste to vi koji grete?" A ja san odgovorija: "Mi igrači, mi "Ajduk". A vi nan morete održat govor, ako vas je voja, na rastanku."
I krenuli su nekakvim brodom koji je u Genovu vozio tupinu. Danas se barba Luka smije:
- Vidite koliko je to uvik bilo sve za dišpet.
Pobjeđivali su sve odreda dok se nisu namjerili na vrlo prgavu momčad prvaka Sjeverne Afrike "Blida". Na utakmici je došlo do nereda. "Blid" je vodio sa 1:0 do pred sam kraj igre. Tada je došlo do meteža u kojem je netko udario jednog našeg mladića pa se u gužvu umiješao barba Luka i prekinuo utakmicu. Organizatorima to nije bilo po volji. Počela je tučnjava. Odjednom se u taj metež umiješao neki kapetan francuske vojske, izvukao sablju i povikao na našem jeziku:
- Drž'te se, naši!
Sablja je odlučila. Domaćini se razbježali. Pokazalo se da je to bio oficir Legije stranaca, inače porijeklom Ličanin. A kad su "hajdukovci" htjeli napustiti teren, ovaj opet izvadi mač i viknu:
- Ulazite u igralište, zastava vas naša gleda! Zar ćete dopustiti da rezultat ostane jedan nula za njih?!
- I ušli smo, gospe mi - smješka se starac - ušli i taman izjednačili kad je sudac odsvira kraj.
Pod starom murvom slušam kako dr Šime Poduje kori jednog mladića zato što nije nastupio s juniorima na turniru "Kvarnerska rivijera". Šjor Šime kori, a mladić - neću mu reći ime - odmahuje rukom:
- A tako? Ja da igran, je li, barba Šime? A ča je "Ajduk" učinija za me? Ča su mi dali?
- Nemoj tako govorit ispod ove murve - gotovo patetično prijeti doktor Šime. - Još si mlad i ne znaš...
- A šta ne znam! - odmahuje ljutito junior.
Tri metra dalje barba Luka, opkoljen slušaocima kao guslar i narodni tribun, priča najpotresniju priču iz nogometa koju sam ikada čuo:
- E, Gazdić ... Zvali smo ga Janjčić, jer je jema kosu ricastu ka janje. Od njega san ja naučija svu furbariju fuzbala. Dava je gole tako da bi se golman bacija u jedan, a balun je iša u drugi kantun... Da, pokonji Janjčić! Bija je najbolji od svih igrača. Ali unda niko u "Ajduku" nije moga radit ča je tija, vengo ča je tribalo. Janjčića smo bili izbacili iz kluba...
"Hajduk" je došao u Zagreb i izgubio utakmicu od "Građanskog" sa 2:0. Bilo je to 17. svibnja 1919. Prije utakmice netko je došao i optužio Gazdića da šuruje s navijačima "Građanskog". Za nesreću, Gazdić se nešto kočoperio i nije htio sjediti za vrijeme objeda prije utakmice s ostalim igračima, nego je sjeo za stol s nekim nepoznatim čovjekom.
- Reka san mu ja - sjeća se Kaliterna - da dođe za naš stol. Nije tija. Zva san ga dva puta, ali nije doša. Utakmicu smo izgubili. Dušu bi ogrišija da kažen da je Janjčić bija za to kriv, ali u onon jidu a i zbog neposlušnosti istirali smo ga iz kluba, iako je bija naš najboji igrač svi vrimena...
- Nisan ga vidija poslin te utaknice dugo vrimena. Čuja san da je bija otiša u Beograd ili Sarajevo. Ali prid revanš sa "Građanskin", dok san poliva plac vodon, doša je on, Janjčić. Već je bi bolestan, mršav. Pita san ga ča je doša. Reka je: "Zar mi neš dat, da igran sutra makar deset minuti?" Vidija san da je slab i zna da boluje od sušice. Bilo mi ga je puno ža. Reka san mu da je bez kondicije. A on će: "Moraš me pustit barem deset minuti, duša me boli... Moran dokazat da nisan bija kriv..." Igra je cilu utaknicu. Zabija je gol: Vrđuka je išla u jedan kantun, a balun u drugi. Bija je tako sritan. Dobili smo sa 2:1. Poslin šest miseci Janjčić je umra... Niko ga nije zaminija.
Doktor Šime Poduje nije uspio dokazati onom junioru da je morao nastupiti na turniru u Rijeci.
- Kako se vrimena minjaju - uzdiše barba Luka.
- Rekli smo da ćemo pričati o smiješnim uspomenama.
- A, evo još ova! Godine 1923. išli smo na Sušak. Pošli smo sa mladom momčadi. Kad smo se iskrcali, izašli prida me njiovi iz uprave i kažu: "To su dica. To mi nećemo plaćat!" A ja san reka: "Ako izgubimo, nećete platit ništa". Ali smo ih tukli sa 6:0. Zvali su mene da sudin. Reka san da ću sudit, ali ako mi bilo ko nešto osuje ili stane vriđat, da ću prikinit utaknicu. Jer, znate, ja san uvik fuzbal smatra za jednu lipu dičju igru, bez puno filozofije, i nisan volija kad se suje i vriđa zbog igre. E, i tako vodimo mi četiri prema ništa, a ono meni niki iz publike osuje nešto. Omar san prikinija igru.
Kasnije se ispostavilo da je to psovao predsjednik sušačkog kluba. Barba Luka je tražio da se predsjednik izbaci iz igrališta ili neće dopustiti da se igra nastavi.
- Pa ovo je njegovo igralište! - javi se jedan član uprave.
- Još gore! - razljuti se barba Luka. - Zove me u svoju kuću, a unda me vriđa.
Nije bilo druge: predsjednik kluba domaće momčadi sačekao je kraj utakmice u najbližem bifeu.
Leo Lemešić je završavao jedan od prvih treninga s prvom momčadi otkad je zamijenio Ćirića, Umoran, zabrinut (kako je to teško biti Splićanin, a biti odgovoran za "Hajduka"!) sjetio se najsmješnije ali i vrlo škakljive anegdote iz onog doba dok je kao igrač "majstora s mora" nastupao na turneji po Južnoj Americi. Igrali su u Peruu, a tamo je upravo u to vrijeme bila izbila revolucija.
- Sjećam se - priča Leo - policija je postavila mitraljeze na kornere i okrenula ih prema gledalištu. Kragić je izvodio kornere, ali nikad tako neprecizno kao taj dan kad je morao prići mitraljezima. Danas mi se to čini smiješno, ali onda ...
- Usput, što očekujete od ovogodišnjeg prvenstva?
- Želja mi je da probudim u igračima onaj duh koji je vodio nas u prijašnjim generacijama. Znate, onda je "Hajduk" bio i onaj čistač cipela sa Rive, kolporter, član uprave, aktivni igrač i domaćice na pazaru. Na ovom zidiću ispod murve sjedili smo sate i sate prije utakmice, dogovarali se, čistili kamenčiće s igrališta i bojali se izaći iz doma nakon izgubljene utakmice. Čekali smo noć. Riva nam se rugala kao da smo neprijatelji grada.
- Ljute li se jos uvijek navijači kad "Hajduk" izgubi utakmicu? - pitam Franu Matošića dok se vozimo njegovom vespom od "Hajdukova" doma prema Rivi.
- Ča bi se jutili navijači kad se ne jute igrači?
Frane odlazi. To je tema dana u Splitu. Frane je, može se slobodno reći, jedna od "Hajdukovih" legendi. Gledam mu ruke na volanu; na lijevoj prsten s "Hajdukovim" grbom.
- Zašto si dobio ovaj prsten? - pitam.
- Za ijadu utaknica! - dovikuje mi kroz vjetar.
- Zar si odigrao hiljadu utakmica samo za "Hajduk"?
- Ijadu i devetnajst ili ijadu i dvajest i jednu, ne sićan se. Nakon ijadu san prista brojit.
- Je li istina da se prije putovalo bez spavaćih kola?
- Nama nisu tribala. Na odlasku iz Splita nismo spavali, jer smo se dogovarali po cilu noć ča ćemo i kako ćemo. Poslin utaknice nismo spavali, jer smo se svađali.
- Nakon poraza?
- I nakon pobide. Svađali smo se, jer se uvik moga zabit još koji gol, a poneki nije tribalo primit.
- Je li bilo mnogo povreda? Mislim, je li se igralo oštrije nego danas?
- Mi smo osvojili prvenstvo sa 13 igrača. Bila je sramota biti slab. Sićan se da je Božo (Broketa) sam sebi skinija gips, jer nije ima ko nastupit.
- A premije?
Tu se Frane počeo smijati:
- E, to ti je smišno. Samo čekaj da zaključan motor. Igrali smo u Kruševcu. Obećali su nam premiju 600 dinari po golu. Dali smo 6 goli a oni u upravi nisu imali toliko penezi pa su nan dali po 300 dinari. Ko bi se jutija kad smo svi znali da je i to ispraznilo kasu, aj k vragu i sirotinja!
Koji mrzitelj hajduka tribaš biti da ovim starim pričicama od ikona hajduka daš palac doli. Fuj!
