Eto, nakon što je prošla bol od trisketine u subotu (a nije me tako bolilo ni kad su nas triskali Modrić i Dudu, a bome i Soudani i Henriquez) vrime je da se malo razvedrite pa ću vam ispričati priču o mome profilnom potpisu.
Igrala se 2. sezona HNL-a, bilo je liipo sunčano subotnje poslipodne lita gospodnjeg 1993. Na Poljudu je gostovalo neko Belišće, Pazinka ili tako nešto, možda 1500 ljudi na stadionu, čuje se svaka rič sa terena. Ide naš napad isprid istoka a balun u trku gura STIPE BALAJIĆ. Juri Stipe ka vitar :) a prema njemu leti neka gostujuća sikira. Stipe gurne loptu u for, sikira krene u klizeći, a Stipe ga preskoči i onako, još u zraku, leteći i veslajući rukama ka helikopter, zaurla: AAAAAAJMEMENIMAJKOMOJAMILA!!! sve ovako u komadu, u jednoj sekundi, sa lipin vlaškin naglaskom :) (probajte izgovoriti kako sam opisa pa će vam biti jasnije). Legenda kaže da još i danas, ako se nađete pod krovom, na vrhu praznog Poljuda i pažljivo poslušate, možda čujete odjek koji putuje stadionom... MILA, ILA, ILA, ILA....