Sad ću vam ispričati jednu moju osobnu priču veznu za 9.9.
Na taj datum je rođen moj pokojni ćaća sad već daleke 1941.
Na taj datum je 1993. naše selo spaljeno i doslovno poklano
pola moje obitelji. Ne znam je li možete zamisliti kako to izgleda
kad rođenom ćaći ideš čestitati rođendan, a on ti kaže da to ne
radiš jer znaš kakav mu je "rođendan". Svake godine to je meni
najteži dan u godini. Kad ideš na komemoraciju i gledaš razne klošare
kako drže govore i daju obećanja, a znaš da ih u principu nije briga.
Dođeš pred obiteljsku grobnicu i uvijek se pitaš je li ima itko od
predaka unutra s obzirom da su zlotvori porazbijali grobnice i povadili
kovčege s njihovim ostatcima i razbacali ih okolo, a oni koji su pobijeni
taj dan njihova tijela nikad nismo ni dobili. I u smiraj dana u 97. minuti
primiš gol kakav primiš. Pa šta bih trebao? Sjesti u auto doći u Split i
porokat ih? Čekam kao i većina vas ovdje. I čekat ću ako treba dok sam
živ ali nema smisla lomiti stvari preko koljena. Ima se još igrati.
Verbea ligant homines, taurorum cornua funes! "ajde glupane kakav faul, on je pre jak samo ti to ne razumiš" Jebeš čovjeka koji ne promijeni mišljenje. Jesam duša al mi ne treba ništa. Bolje svašta pojesti nego svašta reći.