Problem je u tome što Osijek nije momčad na kojoj je lagano nametati imperative. Osim kratkog vremena pod Dinom Skenderom, Osijek se od ulaska mađarskog kapitala sa svakim trenerom prvenstveno definirao kao momčad kojoj su u fokusu kompaktnost linija i kontranapadi. Poms je to malo adaptirao, ali Osijekov temeljni identitet je i dalje to da je vrlo dobro defenzivno organizirana momčad. Možda neće stvoriti puno šansi (po postotku posjeda lopte Osijek je šesti u HNL-u, po kreiranim velikim prilikama peti, a po upućenim udarcima četvrti u ligi) što dođe na naplatu protiv slabijih, ali vrlo je tvrd i osvaja bodove u derbijima.
Imajući to na umu, Karoglan je u utakmicu krenuo u klasičnih 4-2-3-1, s time da su Stipe Biuk i Marco Fossati ostali na klupi, a prednost su dobili David Čolina i Josip Vuković koji su obrambeno čvršći igrači. Poms je, s druge strane, odlučio promijeniti recept s kojim je dobio Dinamo i vratiti se na formaciju s trojicom u zadnjoj liniji u kojoj je Mihael Žaper centralni stoper. I tu dolazimo do ključne stvari koja je odlučila ovu utakmicu.
Prosječni postotak točnih dodavanja za 29 igrača koji su ove sezone u HNL-u na stoperskoj poziciji odigrali relevantnu minutažu je 86,6 posto. To je naprosto takva pozicija; stoperi zbog strukture nogometne momčadi imaju brojčanu prednost i ispred sebe imaju barem dvije različite linije dodavanja za odigrati loptu, a vrlo rijetko primaju posjed sa suparničkim igračem koji se nalazi na manje od tri metra udaljenosti od njih. To znači da im se u startu otvaraju opcije, a u pravilu nisu pod izravnim pritiskom, zbog čega imaju vremena izabrati sigurno rješenje. A ako je baš sve drugo zatvoreno, imaju džokera jer uvijek mogu okrenuti stranu preko vratara.
Zato je Poms stavio trojicu stopera. Ne da bi se bolje branio, nego zato što je ispravno pretpostavio da će Hajduk agresivno ući u utakmicu te da će Osijeku dobro doći igrač više u otvaranju napada kako bi ostvario kontrolu nad tempom utakmice i ispuhao početni pritisak.
Adrian Leon Barišić je u prvom poluvremenu imao 69,7 posto točnih dodavanja, a Slavko Bralić je bio još lošiji. On je prvih 45 minuta završio sa samo 58,2 posto točnih dodavanja. To su nisu dobre brojke čak niti za napadače koji moraju operirati u uskim prostorima u kojima su u brojčanom deficitu jer su okruženi obrambenim igračima. Za stopere su brojke od 68,8 i 59,9 posto točnosti dodavanja, s kojima su Barišić i Bralić završili utakmicu, naprosto katastrofalne.
Okidač za iskakanje
Nije da su Barišić i Bralić sjekire koje se muče s dodavanjima, a nije ni Pomsova pretpostavka bila loša. Barišić je protiv Istre imao 92,6 posto točnosti dodavanja, 7/11 točnih dugih lopti i dva ključna dodavanja. Ogromni dio organizacije prve faze napadaje išao je upravo preko njega; probijao je suparničke linije i bez problema je nalazio suigrače iza leđa Istrinih veznih igrača. Barišić je na toj utakmici, kao desni stoper u 3-4-2-1, provukao šest izravnih dodavanja na Lászla Kleinheislera, koji je igrao ‘lijevu desetku’.
No, Istra čekala u zonskoj obrani, a Hajduk je odigrao jako dobar presing na zadnju liniju. Vjerojatno najbolji i najorganiziraniji koji je ove sezone odigrao u ligi.
Osijek je započeo napad na desnoj strani, kod Barišića. Njega je Filip Krovinović stavio pod pritisak, Marko Livaja je markirao Žapera, a Barišiću je ostavljena linija dodavanja prema Ivici Ivušiću. Kad je Barišić odigrao na Ivušića, u pritisak je krenuo Livaja, držeći u sjeni Žapera. Takvo pozicioniranje onemogućilo je Ivušiću da odigra kroz sredinu i usmjerilo ga je prema Braliću na lijevoj strani, na kojeg je imao otvorenu liniju dodavanja.
Tu je zapravo točka u kojoj zatvaranje opcija i usmjeravanje napada prelazi u aktivni pokušaj oduzimanja lopte. Krovinović se spušta na Žapera, Livaja nastavlja lov za loptom, ali na način da ovaj put položajem tijela brani liniju dodavanja prema vrataru, a onda na Bralića iskače Emir Sahiti i Osijekov je stoper zatvoren u presing zamku uz aut liniju, odakle je gotovo nemoguće uputiti točno dodavanje. U suštini, Hajduk je ulazio u presing iz strukture 4-4-2. U začetku su Krovinović i Livaja igrali sami protiv trojice suparničkih stopera i vratara kao džokera te su dobro usmjeravali napade. I ovo je Livaji bila jedna od najboljih obrambenih partija ove sezone, a možda i otkako se vratio u Hajduk; što kvalitetom pozicioniranja, što voljnim momentom.
Ali u fokus treba staviti i krilne igrače koji su kapitalizirali ta usmjeravanja. Oni su trebali prepoznati moment kada je lopta otišla na stranu, a da je zatvorena linija dodavanja na vratara i da je Žaper pod pritiskom. To je bio okidač za iskakanje i stavljanje pritiska na bočnog stopera, a iskakanje jednog krila bilo je signal drugom stoperu da se spusti pomoći veznom redu kako bi zadržali strukturu 4-3-3 i kontrolu nad odbijenim loptama. U kutu snimke možemo vidjeti Čolinu koji se de facto spušta kao treći vezni igrač, što je element koji se teško može očekivati od Biuka.
Ona iduća je uvijek najvažnija
U prvom poluvremenu Hajduk je pokušavao napadati kanale između centralnog i bočnih stopera, ali je često bio previše okomit po osvojenoj lopti i prečesto je pokušavao doći u šansu jednim dodavanjem. Takva nestrpljivost je uvelike kompenzirala to što je Osijek imao velike probleme u izgradnji napada i vraćala je loptu natrag Žaperu, Vedranu Jugoviću i Darku Nejašmiću te je zapravo držala utakmicu u kakvoj-takvoj ravnoteži. Hajduk je imao vodstvo, Osijek je bio neopasan iz igre kada je trebao graditi napade, ali je iz tranzicijskih situacija dolazio do prekida, a Hajduk je bio previše vertikalan da bi mogao prelomiti utakmicu drugim golom.
Susret je iz ravnoteže potpuno izbacio Poms kada je početkom drugog poluvremena odlučio podignuti Žapera u vezni red, uvesti Diona Drenu Belju i prijeći na 4-4-2. To je značilo da je ostavio Bralića i Barišića same u stoperskoj liniji, a oni su se protiv Hajdukova pritiska mučili iznijeti loptu kad su imali dodatnog igrača između sebe. Nakon tog poteza utakmica je bila gotova.
Hajduk je dominirao drugim poluvremenom. Osijek je jedini udarac u nastavku uputio tek u sudačkoj nadoknadi, a to je posljedica toga da nije imao organizaciju napada iz prve linije. Hajduk je radio dobar pritisak i bez problema je kontrolirao sredinu terena, a Osijek nije mogao ništa osim nasumičnih lopti prema naprijed koje su Stefan Simić i Chidozie Awaziem dosta lako kontrolirali (Simić tri presječene lopte, Awaziem četiri) uz pomoć bočnih igrača koji su ostajali relativno nisko. Dodatni problem za Pomsovu momčad bio je taj što su se sve te napucane lopte vraćale natrag u valovima Hajdukovih napada, pogotovo nakon što je Fossati ušao umjesto Vukovića i još ubrzao protok lopte, čime je Hajduk dobio ritam u napadu i time potpuno slomio utakmicu.
Što to znači za ono pitanje s početka teksta o privremenim trenerima koji imaju imperative?
U idealnom svijetu ništa. Jedna utakmica ne bi trebala odrediti sudbinu mladog trenera. Ako je Karoglan dobar, bio bi dobar i da je izgubio od Osijeka ili da je loše pripremio utakmicu. Ako se vjeruje u njega, onda je kratkoročni rezultat sporedna stvar. Ipak, ne živimo u idealnom svijetu. Nitko nakon pobjede ne pita zašto Čolina kao lijevi bek igra ispred Biuka, a to bi u slučaju poraza vrištalo kao glavna tema, što Karoglanov taktički potez čini još važnijim. Jednako kao što Pomsa nitko ne pita ništa o tome da je prošli vikend pobijedio Dinamo. Jer koliko god ugovor bio dugoročan, najvažnija je utakmica ona iduća.
