Dilema traje od rođenja. Tko smo mi zapravo? Ono što mislimo da jesmo ili ipak epska prevara? Da li smo zaslužili sve ovo što nam se događa, ili smo žrtve nikada viđene nesreće, što je omiljena mantra onih koji ne znaju.

Za mene osobno dilema je jučer i službeno završena. Hajduk je taoc svoje okoline i zaslužio je biti točno gdje je. Žao mi je kluba koji po svemu mora biti najveći u državi, ali to neće biti. Jednostavno ne želi.

Količinu suludih, samoubilačkih poteza ljudi koji vode ovaj klub teško je, uz sve napore, racionalno objasniti. Količinu ljudske gluposti i mržnje kojom je Hajduk okružen teško je naći u bilo kojem kutu zemaljske kugle.

Mit o neviđenoj ljubavi može se prodavati neukima, razvojem interneta dovoljna su dva klika da ljubav prema klubu postoji i u četvrtoj talijanskoj ligi, kao i u trećoj engleskoj. Puni stadioni, vjernost klubu bez obzira na sve. Split, osim po mržnji prema svom dijetetu, nije poseban apsolutno po ničemu.

Stari, oronuli stadion jednako oronule okoline, razglas star 30-ak godina sa rijetko netalentiranim spikerom, kuća je kluba koji je morao uspjeti. Jer nije sve tako crno.

Hajduk, naime, ima odanu vojsku navijača kakvih zaista ima malo. Ljudi okupljeni kroz NH, pa i Torcidu, čuvari su Hajduka i paze da je klub na životu, pitanje je samo do kada. Sve, pa i bezgranična ljubav, ima granicu, točku gdje će se i najvjerniji zapitati: dokad?

Hajduk je jučer ponižen. Osobno, nisam od onih kompleksaša koji podcjenjuju druge i bez pokrića prodaju priču o Klisu gdje se protivnik već predao, ili da Hajduk mora pobjeđivati sve redom. Jer ne mora i nikada nije. Ali postoje porazi i postoji ono što nam je napravio čovjek pristigao iz Kine, mlađi od mene, sa teško shvatljivom titulom odličnog trenera i legende.

Kao aktivni sudionik apsolutno svega vezano uz Hajduk od 1992. do danas, ne sjećam se da je klub, u kontinuitetu, izgledao sramotno, jadno i nemoćno kao zadnjih mjeseci.

Pričam sa nekim splitskim prijateljima, oni mlađi razumiju sve, oni izloženi radijaciji tzv. “bazena” pokušavaju, klasično, sve prebaciti na igrače, koji su preko noći, neshvatljivo, postali poligon za pumpanje ega i samopuzdanja svih trenera u ligi, svake momčadi protiv koje igramo. Neće ići dečki.

Teško je napisati smislenu kolumnu nakon godina nepisanja, teško je povezati tok misli i dati iole smislen odgovor što to radi predsjednik kluba, i ljudi u klubu. Zašto je itko, pobogu, smijenio onomad trenera Valdasa Dambrauskasa, a još je manje razumljiva smjena mladog Karoglana, kojem je valjda krimen bio što nije izgubio utakmicu. Zato je kapitalac iz Šangaja uspio izgubiti četiri od sedam. Fantastično!

Veličina ljudi, ako hoćete i dobrih trenera, očituje se i u mogućnosti, spremnosti na prilagođavanje. Doći u neku sredinu usred sezone, u momčad koja je fino posložena i koja ima sasvim realne nade za barem borbu za titulu, i sve potpuno izokrenuti u tri mjeseca, da bi gurao svoju filozofiju, to je ipak odlika drugačijih ljudi, a kakvih bolje da ne pišem, sumnjam da će ovaj tekst i bez toga biti objavljen. 

Hajduk je obezglavljen, uništen, iznutra. Pisao sam prijateljima prije tri mjeseca o Troji i konju. Nikome ništa nije bilo jasno, neki su prizivali i odlazak u ludnicu. A onda stanemo, razmislimo i shvatimo: izvjesni Tonči Kukoč orgija, legende likuju u svojoj odvratnosti, dijete od 16 godina bace na prvu crtu i ostave. 

Mogu li Hajduk spasiti, još jednom, fanatici sa početka teksta? Ne.

Treba nam nešto više. Nastavak slijedi.

Vjerojatno i najbolji tekst Dvanaestog za kraj balade

Boze pomozi ko se sve bavi ovim klubom 🙏

Zar stvarno novinar koji se bavi Hajdukom može napisati tekst, a da se ne informira da je Karoglan dobio poštedu zbog zdravstvenog stanja!?

To je već jadno.