Sa pune stotinu trideset tri godine prvoligaške povijesti najstariji su takvi svjetski starosjedioci kultni glasgowski Celtic i irska ‘velika trojka’ Cliftonville, Glentoran i Linfield, prvoligaši od osnivanja škotske, odnosno sjevernoirske nacionalne lige 1890., a dugovječniji od Hajduka još su samo Club Guaraní iz Asuncióna, paragvajski prvoligaš od samih početaka lige 1906., bečki velikani Rapid i Austria, s neprekinutim stažem od prvog austrijskog prvenstva 1911., te egipatski gigant Al Ahly SC iz Kaira, prvoligaš s neprekidnim stažem od prvog prvenstva 1922. godine.

Štoviše, čak i kad bi vječnoj ljestvici pridružili i sudionike starijih elitnih nacionalnih liga, bez obzira kad su im se pridružili, Hajduk bi opet bio među dvadesetak najdugovječnijih svjetskih prvoligaša: duže od Splićana u svojim su prvim divizijama danas još urugvajski Nacional i Peñarol, škotski Aberdeen, brazilski Flamengo i Santos, mađarski Újpest, paragvajski Cerro Porteño, argentinski Boca Juniors, nizozemski Ajax i Feyenoord, belgijski Standard Liège i irski Bohemians, a u ligama Petice samo talijanski Inter, prvoligaš od 1909. godine.

Mi u Splitu, dosljedni u ratu sa savezima i privilegiranima, u to naše elitno društvo ne računamo tako londonski Arsenal, koji je u obnovljenu Prvu diviziju 1919. uključen preko veze, kao tek šestoplasirani u posljednjoj sezoni Druge divizije prije Prvog svjetskog rata, i to — zvučat će vam poznato — “zbog povijesnih zasluga za engleski nogomet”.

 

Barba Luka je tako šalovao temelje velikog Hajduka, koji je u tih pet-šest godina roaring twenties postao ono što je danas: urbana religija

 

Real Madrid i ‘katalonski Hajduk’ iz Barcelone, recimo, bez prekida su u španjolskoj prvoj ligi tek od 1929., kad smo mi već bili stare džombe s dvije titule prvaka: one godine kad je Hajduk počeo svoje prvoligaško stoljeće, Manchester United bio je stabilni drugoligaš, a Bayern igrao podsaveznu bavarsku Kreisligu: slavni Liverpool neprekidno je prvoligaš posljednjih šezdeset godina, veliki United manje od pedeset, strašni PSG prije toliko je godina tek osnovan, mitski Milan u drugoj je talijanskoj ligi bio još prije četrdesetak godina, a moćni Juventus posljednji je put u prvu ligu ušao prije samo petnaestak.

Mala provincijska liga? Naravno da jest, ali niti iz još manjih — osim onih par irskih klubova — nema dugovječnijih prvoligaša od Hajduka. Čak i kad bismo uvažili prigovore iz Zagreba i Beograda, pa Građanski i Jugoslaviju upisali kao Dinamo i Crvenu zvezdu, ta se dva slavna kluba prije Drugog svjetskog rata — avaj — po tri puta nisu uspjeli kvalificirati na savezno prvenstvo.

Dok mali veliki splitski klub slavi, eto, okruglih stotinu uzastopnih godina u prvom razredu. Tek deveti na svijetu koji je tu od prvog nacionalnog prvenstva, deveti na svjetskoj listi vječnih.

U ono vrijeme, rekoh, u Splitu to još nisu mogli znati. Što se druckera pred splitskom poštom ticalo, utakmica u Sarajevu bila je povijesna tek kao najveća oružana pljačka za koju je jugoslavenski sport ikad čuo. Istog dana, recimo, novine su javile da su završeni pregovori jugoslavenske delegacije u Rimu oko ‘riječkog pitanja’ — i da naduti Benito Mussolini na sjednici ministarskog savjeta pompozno najavljuje “spašavanje talijanstva Rijeke” — ali za komentatore u splitskim brijačnicama beskrupulozno Duceovo otimanje grada na Rječini bio je pičkin dim prema beskrupuloznoj krađi suca Janka Justina u Sarajevu.

Što se nas u Splitu ticalo, 2. rujna 1923. započelo je dugačko stoljeće rata sa Savezom, kako god se on zvao i gdje god bio.

* * *

Povijesna 1923. bila je i godina prve velike smjene generacija. Osim barba Luke od aktivnog će se nogometa oprostiti i neki drugi ključni prvotimci, poput Mirka Mihaljevića i veterana Božidara Šitića — strijelca čak šest golova u onoj mitskoj utakmici protiv Calcija — desno krilo Frane Tagliaferro umjesto bijelog dresa navukao je uniformu žandarmerijskog poručnika i preselio u Senj, lijevi bek Petar Dujmović Fjaka zbog službe je otišao u Metković, a desni bek Mirko Bonačić u Zagreb, gdje će zaigrati za Concordiju.

U transferima koji bi danas bili senzacionalni Janko Rodin, Jaroslav Bohata, Jindřich Šoltis i češki reprezentativac Rudolf Sloup-Štapl prijeći će pak u slavnu prašku Slaviju, jedno od najjačih europskih imena onoga vremena, klub koji je pobjeđivao tada možda i prvu europsku silu, škotski Celtic, bečki Rapid rastavljao s 6-0 i 5-1, a deveterostrukog pobjednika španjolskog kupa Athletic Bilbao čak 9-2, nakon čega ga je El Noticiero Bilbaino nazvao “osmim svjetskim čudom”.

Kad je konačno u jesen te 1923. u moćnu Slaviju otišao i Hajdukov igrač i trener Jaroslav Bohata, barba Luka se presvukao u odijelo i preselio na klupu prve momčadi, kao povijesni prvi domaći trener u povijesti Hajduka nakon dvanaest čeških stručnjaka i jednog Austrijanca.

“Čučeći u svom poznatom stavu, promatrao je svaki detalj u igri, primjećivao pogriješke, študirao ih nakon utakmice i tako stvarao sebi sliku igre koja najviše doprinosi uspjehu. Kao da je znao da će mu jednog dana biti prepušteno vodstvo momčadi”, pisat će nekoliko godina kasnije Jadranski dnevnik.

Eto zašto barba Luka na požutjelim fotografijama čuči: promatrajući tako “svaki detalj u igri, primjećujući pogriješke, študirajući ih i stvarajući sebi sliku igre”, barba Luka je još prije rata, na onoj čuvenoj utakmici s učiteljima iz praške Slavije shvatio da “ne igra igrač s balunom, nego onaj bez njega”, i da “gol ne daje igrač, nego igra”. Pa ako Hajduk 1923. i nije bio “jugoslavenska Barcelona” — kako ga je toga ljeta zajebavala zagrebačka štampa — postat će to vrlo brzo, pod vodstvom novog trenera Kaliterne, koji je, kažu, nogometnom mantrom “jednom takni, drugom makni” šezdeset godina prije Johana Cruijffa izmislio famoznu tiki-taku.

Otamo, s branke — deset godina “čučeći u svom poznatom stavu”, s kapelinom na glavi — barba Luka je stvorio sebi “sliku igre”.

I naučio zaklanjati sunce.

Nakon raspada momčadi prvi fetivi Hajdukov trener u seniore će uvesti svoje bile tiće, stvorivši prvu zlatnu generaciju bijelih: golobrada braća Veljko i Šime Poduje, Otmar i Renzo Gazzari, Tonči i Mirko Bonačić, te dječaci poput Ljube Benčića i maloga Lemešića — Leo se zove, zapamtite to ime — bit će okosnica novog Hajduka.

A barba Luka ih je onda, na zaprepaštenje struke i javnosti, odlučio povesti na već dogovorenu, ali zbog raspada ekipe i kadrovske krize umalo otkazanu prvu Hajdukovu turneju, putovanje u sjevernu Afriku. Na prigovore da je riječ o nemogućoj misiji i blamaži kluba, jer na raspolaganju ima samo dvanaest golobradih maturanata, Luka je odgovorio kako će, ustreba li, uskočiti on i vođa puta Božo Šitić.

Naravno da nije trebalo: nakon četiri pobjede i jednog remija, s trijumfalne i povijesne prve turneje, povijesne prve utakmice u inozemstvu i povijesne prve pobjede, 3-0 protiv najjačeg alžirskog kluba Avant Gardea, Splićani će se početkom 1924. vratiti parobrodom preko Marseillea, da nakon još jedne povijesne, prve europske utakmice i pobjede, 3-2 protiv Olympiquea, budućeg trostrukog pobjednika francuskog kupa, i spektakularnog dočeka u gradskoj luci — opet povijesnog prvog — trajno betoniraju Hajdukov kultni status u gradu.

Te historijske 1923. barba Lukin će Hajduk konačno tako postati ono što je danas, stotinu godina kasnije: uz dužno poštovanje Benitu Mussoliniju i ‘riječkom pitanju’, sokolskim sletovima, veslačkim i plivačkim utakmicama, box-matchevima i water-polo derbijima Baluna i Firula, sada je Hajduk bio glavna gradska tema.

A bijeli su se upisali u svjetsku nogometnu povijest i započeli svoje stotinu godina dugačko putovanje prvom ligom, otkrivši uskoro kako je nova orijentacija igrališta pod Plinarom u pravcu sjever-jug ispala simboličnim pravcem svih Hajdukovih ratova u sljedećih stotinu godina.

* * *

Već u prvom kolu sljedećeg prvenstva barba Lukin Hajduk u Splitu će dočekati prvaka — strašni zagrebački Građanski. Prva utakmica u Splitu, zbog produžetaka i mraka igrana dva dana, završila je bez pobjednika, 4-4. U ponovljenoj utakmici, istog poslijepodneva, zagrebački novinari upoznaju “jugoslavensku Barcelonu”: Lukini njunjori lete niz buru i senzacionalno razbijaju prvake Jugoslavije 5-0. A onda slijedi povratak na mjesto zločina — kod SAŠK-a u Sarajevo. Opet je na poluvremenu 3-1, ali Hajduk ovaj put završava posao sa 6-1, plasiravši se u finale državnog prvenstva.

Sjajne igre i rezultati Lukinih balavaca odjeknuli su Jugoslavijom, pa savezni selektor Dušan Zinaja povlači potez bez presedana i za utakmicu protiv moćne Čehoslovačke u Zagrebu poziva u državnu vrstu svih jedanaest igrača Hajduka. Ispostavilo se, međutim, da vratar Gazzari ima talijansko državljanstvo, pa je među stative, kao jedini nehajdukovac, stao Dragutin Friedrich iz HAŠK-a. U danas mitskoj utakmici Hajduk kao reprezentacija Jugoslavije pruža snažan otpor i pada tek u drugom poluvremenu, 0-2, zasluživši divljenje čeških igrača i epitet koji će kao nadimak nositi sljedećih stotinu godina — “majstor s mora”.

Barba Lukinim “majstorom s mora” bili su oduševljeni svi, osim sve brojnijih druckera pred splitskom poštom, koji su se pitali treba li Hajduku tako teška i iscrpljujuća utakmica samo nekoliko dana pred finale državnog prvenstva protiv jake beogradske Jugoslavije, kluba koji se do Prvog svjetskog rata zvao Velika Srbija i koji će tridesetih — eto fun facta za ljubitelje trivija, pub kvizaše i kafanske kladioničare — prvi na ovim prostorima promovirati dresove s crveno-bijelim kvadratićima. Iz tih dresova izvest će onda klasične crveno-bijele pruge i poslije Drugog svjetskog rata postati — Crvena zvezda.

U finalu odigranom u Zagrebu Hajduk je izgubio rezultatom 1-2, koračić do slave. Pred deset hiljada gledatelja pobjedonosni gol za SK Jugoslaviju četiri minute prije kraja utakmice postigao je Stevan Luburić, čuveni predratni beogradski veznjak koji će kasnije cijeli Drugi svjetski rat kao zarobljenik provesti u njemačkim logorima. Bit će to prvo od tri uzastopna prvenstva u kojima će Hajduk ispadati od Jugoslavije, svaki put na strani, a jednom tek u produžecima, golom iz izmišljenog penala. Bijesni igrači Hajduka demonstrativno su tada napustili teren — Janko Rodin usput je najstrašnije izvrijeđao beogradsku publiku — ali barba Luka je smirio svoje borbene pjetliće i potjerao ih natrag na travnjak, da poginu muški.

Dugo će im još valjati gledati u sunce. Tek su počeli.

Rat protiv saveza, sami protiv svih, Hajduk će tako nastaviti i 1927., u petom prvenstvu Kraljevine i prvom koje će se igrati po poštenijem, ligaškom sistemu. Pa ipak, bit će to takozvani jednostruki ligaški sustav, što znači da će prvaci šest nogometnih podsaveza svatko sa svakim igrati samo jednu utakmicu, bez revanša. Ždrijeb je tako opet ispao ključan, a u ždrijebu — to već znamo — uvijek najebe Hajduk.

Na primjer: punih deset godina, od 31. listopada 2012., kad je na Poljudu igrao protiv susjeda iz RNK Split, pa sve do 2. ožujka 2022., kad je ugostio Goricu, Hajduk je u hrvatskom kupu odigrao dvadeset šest eliminacijskih susreta, onih dakle na jednu utakmicu, i od njih dvadeset šest kao domaćin odigrao — samo trenutak da zbrojim — dakle točno nijednu. Gotovo punih deset godina, shvaćate, nijednu eliminacijsku utakmicu hrvatskog kupa Hajduk nije igrao na svom terenu: kolike su realne šanse da vam dvadeset šest puta zaredom ždrijeb u kupu dodijeli gostovanje? Da je umjesto hrvatskog kupa Hajduk igrao rulet ili Blackjack, danas bi bio bogat kao Manchester City.

Na primjer: stotinjak godina ranije, osim državnog prvenstva igrao se i prvi jugoslavenski kup, nazvan Kup kralja Aleksandra, u kojemu su sudjelovale reprezentacije gradova, odnosno nogometnih podsaveza. Reprezentacija splitskog podsaveza zapravo je, jasno, bila momčad Hajduka, a u prvom kolu kupa te 1927. za protivnika su izvukli momčad subotičkog podsaveza. I dok su selekcije beogradskog i osječkog podsaveza kao domaćini svoje utakmice prvog kola, razumljivo, igrale u Beogradu i Osijeku, odlukom Jugoslavenskog nogometnog saveza Splićani su utakmicu protiv Subotice kao domaćini morali igrati u — Zagrebu! Kad im je zahtjev za domaćinstvo u Splitu glatko odbijen, revoltirani Splićani na tu utakmicu nisu ni otputovali, i ona je do dana današnjeg registrirana 0-3 za Suboticu.

Na primjer: kad kasnije toga ljeta zaigra u Srednjoeuropskom kupu protiv prvaka Austrije, strašnog bečkog Rapida, Hajduk će odlukom Saveza — čije je sjedište, podsjećam, u Zagrebu — čak i svoj historijski europski debi umjesto u Splitu igrati u Zagrebu!

Nikoga stoga, ili barem nikoga pred splitskom poštom u kući Pavlović, nije pretjerano iznenadilo kad su gospoda iz Saveza ždrijebom petog nogometnog prvenstva 1927. domaćinstva pošteno podijelili na način da je zagrebački HAŠK trebao biti domaćin na čak četiri od svojih pet utakmica, beogradski BSK na tri, a Hajduk samo na — dvije!

Popizdio je tada i dobri profešur Antun Grgin, predsjednik Hajduka, podviknuvši kako je dosta lopovluka na štetu Hajduka i kako se očito privilegiraju zagrebački i beogradski klubovi, zaprijetivši na kraju kako će Splićani istupiti iz natjecanja. Savez je na koncu morao popustiti, HAŠK-u je oduzetu jedno domaćinstvo — za svaki slučaj, ne ono protiv Hajduka — i tri glavna rivala imala su po tri utakmice kod kuće.

Prilično plastično stoga možemo predočiti danas dobro nam poznatu sladostrast, kojom je par dana kasnije dočekan izvještaj s utakmice prvog kola, u kojoj je Hajduk od subotičkog SAND-a stradao 1-5. Snovi o naslovu raspršeni su odmah na početku, a činjenica da su igrači Hajduka u Subotici igrali potpuno iscrpljeni od putovanja koje je trajalo čak trideset jedan sat — da, trideset i jedan sat! — i da su na tom gostovanju u vlaku ukupno proveli gotovo četiri dana, zvučala je kao loš alibi za još lošiju utakmicu.

Ali samo do sljedeće nedjelje, kad je oporavljeni Hajduk u Splitu s istih 5-1 ispratio prvog favorita prvenstva, jaki beogradski BSK. Kad je usred Zagreba s 4-0 porazbijan i favorizirani HAŠK, a potom u Splitu s 2-0 i dotad vodeći sarajevski SAŠK, titula se nije smiješila, već se grohotom smijala. U posljednjem kolu barba Lukina je mladost na Krajevoj njivi s rutinskih 3-0 protiv ljubljanske Ilirije konačno osvojila svoju povijesnu prvu titulu, i Split je slavio cijelu tu noć.

I kad su se dvije godine kasnije, 1929., šampionskoj momčadi pridružili čuveni topnik Vlade Kragić Kalun, a iz omiške Komite stigao legendarni Anđelko Marušić Ferata, i kad je prva zlatna generacija uzela još jednu titulu, pobjedom u pretposljednjem kolu nad Građanskim usred Zagreba 4-2, na jugu je stvorena nova sila, uz Jugoslaviju i Građanski najbolji jugoslavenski klub ‘ludih dvadesetih’.

A Hajduk je do tada već toliko zaludio Splićane da je nakon potpuno nevažnog i jedinog poraza u prvenstvu, kad je naslov već bio osiguran — 1-2 u posljednjem kolu na Starom placu protiv jakog beogradskog BSK-a Aleksandra Tirnanića Tirketa i Blagoja Moše Marjanovića, golom Đorđa Vujadinovića u posljednjoj sekundi utakmice — splitska žandarmerija u posljednji čas pendrecima razjurila grupu bijesnih maturanata Realne gimnazije, koji su se na čelu s kasnije čuvenim splitskim meteorologom Antom Obuljenom te noći s lopatama i mašklinima uputili na Hajdukov plac, demolirati drvene tribine i raskopati igralište.

Bilo je to pune sedamdeset četiri godine prije nego što će, na užas i konsternaciju Splita i Hrvatske, bijesni torcidaši u onoj čuvenoj noćnoj akciji na poljudskom travnjaku iskopati grobove za igrače Hajduka. Te 2003. navijači su barem bili bijesni zbog poraza Hajduka od Inkera iz Zaprešića i finske Hake, a Obuljen i gimnazijalci svoj su bijes 1929. — samo podsjećam — odlučili iskaliti nakon proslave titule, zbog nevažnog i jedinog poraza u cijelom prvenstvu!

Barba Luka je tako šalovao temelje velikog Hajduka, koji je u tih pet-šest godina roaring twenties postao ono što je danas: urbana religija jednog malog velog mista od trideset hiljada sada već sasvim lijepo infišanih i išempjanih stanovnika — samog protiv svih, na dalekom rubu svake države u kojoj će se naći.

Okruglo je stoljeće tako prošlo od Hajdukove povijesne 1923. godine: prve prvenstvene utakmice, prve službene sudačke pljačke, prve žalbe, prvog domaćeg trenera, prve smjene generacija, prve turneje kluba, prve pobjede u inozemstvu, prve europske utakmice i prve europske pobjede, te prvog organiziranog dočeka sportaša u sada već potpuno Hajdukovu gradu.

Godine kad se rodio Hajdukov kroničar Miljenko Smoje, a Stari plac pružio po osi jug-sjever, kontra buri, kontra jugu, kontra sili, kontra mraku: sve što su nam suci i savezi radili u stoljeću koje je slijedilo, mi smo vidjeli još prije stotinu godina. I naučili gledati u sunce.

Ne postoji mnogo takvih klubova.

U cijelom svijetu, što se zna, nema ih deset.

______________________________

Bili libar Borisa Dežulovića možete naručiti ovdj