Coney je napisao/la:
Zanimljiv intervju sa Stojanovicem na 24 sata+ o kupu prije 10 godina.
Daleko smo dogurali od ovih dana, nazalost ne toliko rezultatski koliko bi svi mi htjeli, dok je sve ostalo u klubu na puno visoj razini. Sitnica, ali uljepsali su mi dan igraci u odijelima i koliko sve profesionalno izgleda.
Uoči finala Kupa između Hajduka i Šibenika prisjetili smo se finala Kupa od prije točno deset godina, u kojem je Hajduk igrao protiv Lokomotive. Tad su se još igrale dvije utakmice. Prvu je u Splitu dobio Hajduk 2-1, zabili su Kouassi i Maglica, a za Lokomotivu Antolić. Uzvrat su igrali na Maksimiru, koji je tad bio dom Lokomotive. Vodio ju je Tomislav Ivković i kalio buduće prvotimce Dinama - Picka, Barbarića, Maleša, Šituma, Pjacu, Antolića, Kramarića
Na Maksimiru se okupilo 12.000 navijača, od toga na jugu 5000 navijača Hajduka, a Igor Tudor je na teren izveo Lovru Kalinića, Vršajevića, Maloču, Milovića, Jozinovića, Ivana Vukovića, Maglicu, Sušića, Caktaša, Kouassija...
Povela je Lokomotiva preko Šituma, izjednačio je Vuković, potom je Sušić doveo Hajduk u vodstvo, ponovno je izjednačio Kramarić, a sve dvojbe o tome tko će osvojiti Kup riješio je Danijel Stojanović šutom s ruba kaznenog prostora. U sudačkoj nadoknadi Lokomotiva je golom Bručića stigla do 3-3, ali za više od remija nije bilo vremena. Slavlje navijača Hajduka moglo je početi, a igrače i vodstvo kluba ujutro u 5 sati na Poljudu je dočekalo više tisuća navijača.
- U karijeri sam zabio dva gola za Hajduk, prvi u polufinalu Kupa u Koprivnici za 1-2 u 91. minuti, a onda i u finalu za 2-3..., tako da mogu slobodno kazati kako je taj Kup barem napola moj, ha, ha, ha... Druga polovina je Sušićeva, on je, čini mi se, isto zabio i u polufinalu i u finalu - nasmijao se jedan od junaka utakmice, lijevi bek Danijel Stojanović.
- Bila mi je to najdraža godina u karijeri. Cijeli život navijao sam za Hajduk i dolazak na Poljud bio je za mene ispunjenje sna, pogotovo osvajanje tog trofeja. I to još u vrlo turbulentnoj sezoni, u kojoj je bilo svega... Recimo, između polufinala i finala Kupa smijenjen je Mišo Krstičević, a momčad je preuzeo Igor Tudor. Doslovno smo se borili za gornji dio ljestvice i Europu, mlada momčad, nas par starijih i Caktaš, Radošević, Milić, Pašalić, Andrijašević... Ja sam s 28 bio najstariji.
Stojanović je stigao iz portugalskog Nacionala iz Madeire.
- Imao sam trogodišnji ugovor, dvije sam odradio i kad mi se ukazala prilika doći u Hajduk, nisam se mislio ni trenutka. Odrekao sam se plaća, raskinuo ugovor i došao.
Dočekao ga je za ono vrijeme uobičajeni Hajduk, pun turbulencija i problema.
- Znate kako je, meni je Hajduk bio pojam, veliki klub za koji sam navijao i jedva sam čekao dođi i odjenuti bijeli dres. A kad sam došao, nije bilo dresova, pripremne smo utakmice igrali u markerima, ha, ha, ha...
HNS je uoči sezone suspendirao Hajduk zbog duga Šibeniku za Antu Rukavinu, klub su napustili mnogi igrači, nisu smjeli igrati prijateljske utakmice, pa su se snalazili i igrali trening utakmice u markerima. Uoči sezone uz Stojanovića su stigli i Anton Maglica, Tino Sven Sušić i Avdija Vršajević.
- Tek što sam preživio šok što smo na pripremama morali igrati u markerima, a s klupe sam na San Siru odgledao pobjedu protiv Intera!? Nisam bio spreman za utakmicu, pa sam bio na klupi, ali to je bilo nešto neočekivano, posebno, neopisivo... Legendarni stadion, veliki suparnik, masa naših navijača koja je napravila spektakularnu atmosferu i pobjeda. Ej, pobjeda nad Interom na San Siru, to je bio Hajduk za koji sam sanjao igrati.
Svaki dan u klubu se nešto događalo...
- Bilo je toliko turbulencija i problema da nismo stigli niti razmišljati o njima, a kamoli sekirati se zbog toga. Znali smo da nema novca, da će biti kad bude, i tu smo se dodatno povezali i zbližili - prisjeća se popularni Stoja te dodaje kako iz tih vremena pamti samo lijepe stvari:
- Imali smo sjajnu atmosferu unutar svlačionice, imali smo i podršku navijača i ljudi oko kluba, pa i novinara. Svi smo disali kao jedno tijelo. Nije bilo novca i znali smo da nitko nije tu da bi se obogatio nego da bi dao sve od sebe za klub i za svoju karijeru. I zato smo disali svi kao jedan. Nećete vjerovati, ali mi se i nakon deset godina čujemo, u kontaktu sam s 90% suigrača, što je rijetkost za tako velik klub. Živjeli smo kao jedna obitelj, jeli smo i spavali na stadionu, bilo je teško vrijeme, ali puno zadovoljstva i lijepih emocija. Doslovno smo živjeli za klub i ništa nam nije bilo teško.
Bilo je i smijeha, i anegdota...
- Giga Vuković i ja bili smo najstariji, pa Maloča, Milović..., nije bilo klanova ni odvojenih druženja, samo smijeh i dobra atmosfera. Prihvatili su to i mlađi i bili smo baš prava klapa. Da nismo bili, ne bismo izdržali dril Miše Krstičevića, čiji su treninzi bili vrlo naporni. Mišo je to sve i držao, on je volio Hajduk više od svoje obitelji i to je prenio na sve nas, klub nam je bio ispred svega. Bilo je i anegdota, recimo, kad smo padali s nogu od umora i tražili da preskočimo neki trening, Mišo bi naredio vađenje krvi i analizu laktata, da se uvjeri jesmo li 'u crvenom' ili muljamo. I onda bismo se okupili prije vađenja krvi i u tajnosti odradili serije sklekova, trčanje uz stepenice, samo da budemo što umorniji..., ha, ha, ha.
Prisjetio se Stojanović i gola koji je presudio u finalu Kupa.
- Izašli smo na Maksimir, a cijeli jug bio je krcat našim navijačima, kao da se igra u Splitu. Kad to vidiš, nema natrag. Skupili smo se u krug, neko je kazao: 'Sad ili nikad, idemo uzeti kantu' i to nas je nosilo 90 minuta. Ušao sam u drugom dijelu i vrlo brzo zabio gol, presretan otrčao ispred južne tribine. Lijepa mi je to uspomena, jedna od rijetkih, oba dresa s te utakmice sam podijelio. Jedan je dobio kolekcionar iz Splita, a drugi sam dao za humanitarnu aukciju Društva prijatelja Hajduka Osijek.
Lokomotiva je tad bila strašna momčad.
- Oni su u to vrijeme bili filijala koja je odgajala igrače za Dinamo. Tko god se dokazao, prešao je u svlačionicu 'modrih', a po imenima igrača koji su igrali u finalu vidi se i koliko je to bila kvalitetna momčad, koliko su reprezentativaca imali. Na kraju, tu su sezonu završili kao drugi na prvenstvenoj ljestvici, ispred nas... U Split smo stigli oko 5 ujutro, nismo očekivali da će itko doći, a dočekale su nas tisuće ljudi, bakljada... To nema nigdje na svijetu, da te u 5 ujutro ljudi dođu pozdraviti i čestitati, a nakon toga odu na posao.
Nažalost, Stojanović se nije dugo zadržao na Poljudu, odigrao je 30 službenih utakmica i zabio dva gola.
- Tudor je imao drugi plan, okrenuo se mladima i ja sam to razumio, bio sam već u 30. godini, nije me klub mogao prodati i zaraditi na meni... Imao sam neke kombinacije za povratak u Portugal, ali sam završio u Zrinjskom, pa u Olimpiku, i ondje sam okončao karijeru u godini korone. Već sam se kao igrač opredijelio za nastavak karijere kao trener, završio sam i škole, imam licencije i sad radim kao trener U-19 selekcije Sarajeva, koja je nakon pet godina posta osvojila naslov prvaka, a uzeli smo i kup. Igrali smo odlično, u proljetnom dijelu ostvarili smo svih 14 pobjeda, bez remija i poraza, što se nije dogodilo u povijesti ovog natjecanja. Bit će tu vrlo dobrih igrača, naravno, ako se nastave razvijati kao i do sada.
Što će biti dalje, ne zna...
- Ako ostanem, čeka nas Liga prvaka mladih, ovo što je igrao Hajduk. Vidim se u budućnosti u ovom poslu, idem korak po korak i vidjet ćemo što vrijeme nosi. Treba misliti i na obitelj, imam suprugu i troje djece. Volio bih se okušati u tom elitnom natjecanju, kao što je to pošlo za rukom mojem kolegi Marijanu Budimiru na klupi Hajduka. Čujemo se često, čestitamo jedan drugome, gledao sam utakmice Hajduka u Ligi prvaka mladih, pogotovo one u Ženevi, i zaslužuju sve pohvale za prezentaciju i za rezultat. Stvarno im svaka čast i kapa do poda. I igračima, i Marijanu, i njegovu stožeru.
U finalu Kupa, koje se igra deset godina nakon finala koje je on obilježio golom, Stojanović vidi Hajduk kao favorita.
- Sigurno da to neće biti lagana utakmica, ali mislim da će presuditi kvaliteta Livaje, Krovinovića, Melnjaka... Ne znam što bi se trebalo dogoditi na Rujevici da Šibenik iznenadi - zaključio je Stojanović.
Sjecam se kod 3:3 pola ljudi oko mene se treslo da ne primimo jos jedan a tad je jos vrijedio gol u gostima (prva 2:1), tako da smo mogli komotno primit jos jedan😆
