Nisan siguran u točnu interpretaciju, ali mislin da je šjor Špaco, to nazva „cotavi napad“ ili tako nekako.
Književnim jezikom rečeno, radi se o asimetričnoj formaciji jedne nogometne momčadi.
O čemu se tu zapravo radi?
Volija je Špaco tako igrat i sve njegove momčadi su bile asimetrično postavljene. Da se sad ne vraćam predaleko u povijest, u osandesete, u onom napadu na skupine EL, jedinom uspješnom do dana današnjeg, Špaco je svoje snage grupira livo, a prostor za iznendni udar je bija rezerviran za desnu stranu.
Livo su dakle, formacijski bili Anas i Strinić, al im se tamo, u kombinatorici priključiva i Ibro i tu su se, uz livu aut liniju, uglavnom crtali trokutići i pravila geometrija Hajdukove igre. Veliki prostor koji je ostaja desno, koristili su Ante Vukušić sa svojom brzinom, ili pak „zadarska balerina“ Marin Tomasov, koji je takve situacije rješava driblingom jedan na jedan, ulazak od desne aut linije prema centralnom dijelu i onda bomba livicom, za očistit paučinu između grede i stative.
I bogami su se kvalitetne akcije nizale i golovi padali, i priko te napučene live , i priko ispražnjene desne strane.
Kekova, šampionska Rijeka, je pak vrtila kombinatoriku desno, di su pick & roll igrali Ristovski i Vešović, kad bi zapelo pomoga bi i Mladoženja, a livo bi sam ko duh, čeka Gorgon i uredno posprema u gol one balune koje bi nemarna protivnička obrana propustila očistit.
I tako, ploveći kroz povijest nogometa, evo nas i ovoj, tekućoj, dvijljade i dvajstdrugoj. Misec je svibanj, osmi dan, taman posli Sv. Duje. Misto radnje – stadion Rujevica, Rijeka. Prvo poluvrijeme, Oćalinko je okupira livu stranu, Krov na beku, Melnjak na veznom, Čoks u napadu, ili tako nekako. Ne mogu povatat di je ko, al ne more ni Tomić, Čoks ulazi iz šanse u šansu.
I bogami se nižu kvalitetne akcije, a padaju i golovi, i priko te napučene live , i priko ispražnjene desne strane, di ga je Mika stavija za, pokazat če se, konačnih 3:0.
I dalje smo u svibnju, ove godine, finale kupa, dan dvajstšesti. Misto radnje, stadion Poljud, Split. Opet je Oćalinko okupira livu stranu, Krov na beku, Sahiti na veznom, Melnjak u napadu, ili tako nekako. Ne mogu povatat di je ko, al ne more ni Tomić, Melnjak ulazi iz šanse u šansu, presta san brojat nakon dvadesete.......
Uglavnom, nižu se šanse, a padaju i golovi, da bi na kraju utakmice, na semaforu pisalo 3:1. Hajduk je pobjednik kupa. Prvi trofej nakon devet godina.
I konačno, rujan ove godine, dan deveti. Misto radnje, stadion Šubićevac, Šibenik. Oćalinko, je ka i svaki put okupira livu, stranu, Krov na beku, Melnjak u vezi, i Livaja je navraća livo, a Mlakar je ulazija iz šanse u šansu. Uporno, sve dok konačno nije pospremija balun iza Rogića.
A onda je Hajduk sta i čeka da prođe vrime. I Oćalinko je čeka da prođe vrime, na način da je svakom slijedećom zamjenom poziva Šibenik da krene naprid. Vrhunac je bija ulazak Simkea ka trećeg stopera i Janija na desnog bočnog, Šibenik se konačno, u sudačkoj nadoknadi odazva, složija dvi akcije i zabija gol.
Adio Oćalinko i sritno negdi drugo. Sviđa mi se taj tvoj rukopis i šteta šta nećeš još neko vrime pisati ovod.
„Cotavi napad“, trokutići po livoj strani, a šanse se nižu, a onda s vrimena na vrime, za postić balans, Elezova duga, na ispražnjenu desnu stranu, za golove poput onog Livajnog na Maxu ili Čoksovog prije desetak dana kontra Slavena.
Rukopis Trenera!
