Ja sam iz prvog Lovrinog mandata u Hajduku čuo samo dobre stvari o njemu kao čovjeku, kako je i Vlašića spustio na zemlju kada se pokušao postaviti iznad kluba, ali ljudi se mijenjaju pa ostavimo mogućnost da si u pravu.

Ulazim već nekoliko puta u raspravu s tobom oko tih kritika, kritiziraj, ali daj objašnjenja i argumente, inače zvučiš samo jadno.

Iman jedno hipotetsko pitanje, nebi tia u neku raspravu al čisto me zanima mišljenje pa ko zeli da odgovori za moju dušu.

Da čujete npr od igrača Hajduka prid bitan derbi izjavu.. Naravno izjavu ste čuli igrom slučaja

" nema od nas ništa " ...

Ne referiram se na nikog, al me zanima zbog nečeg meni bitnog..

Kakvo bi Vaše mišljenje bilo o tom igraču?

Ode li ovo u krivom smjeru, nek izbriše neko.

Svejedno mi je, bitno je ono što kaže na terenu za vrijeme tog derbija.

Kontekst je uvik bitan. Par dana prije utakmixe Nikolicius slavodobitno objavi da je produzia s Dellovon koji pokriva pozicije stopera i beka. Mora ga je jednostavno stavit.

Nakon ćurkovićeva intervjua je kristalno jasno koji je smisao tih "privatnih" kanala, tad hntv, danas maxsport

I za sve one koji su ikad zazivali samira toplaka u Hajduku, jeba vas on da ne kazem di, gnjida ka i 90% te ekipe koja komentira i analizira utakmice

  On voli karirane košulje, Portland Trail Blazerse i Hajdukove golove u zadnjoj minuti. Ne voli prigode koje ne dopuštaju karirane košulje, Los Angeles Lakerse i “mesare” koji čuvaju Marka Livaju.  On je Igor Ćurković, profesionalni je novinar, urednik Hajduk Digital TV-a te voditelj i sportski komentator od kojega u čitavoj zemlji, na svim hrvatskim televizijama, boljeg nema. A kad kažemo boljeg, onda mislimo na elokventnijeg, upućenijeg, obrazovanijeg, objektivnijeg, šarmantnijeg i duhovitijeg. Ako ne pratite utakmice, košarku i nogomet posebice, onda ne znate što propuštate.  Rođen je u Sinju, odrastao je u Splitu, živi u Zagrebu, a prvi pravi posao dobio je u Ženevi. I još ga nikad, iako mu je 35 godina, nitko u Hrvatskoj nije intervjuirao. Hrvati, ako ćemo pošteno, za njega i ne znaju. Za razliku od Srba i Slovenaca. Govori nam kako za vrijeme velikih košarkaških natjecanja, a on za FIBA-u, krovnu svjetsku košarkašku organizaciju, prati i Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva, dobiva mnoštvo reakcija iz susjedstva, dok u Hrvatskoj malo tko za njegova izvješća, intervjue i komentare mari. image  Baš kao i za košarku. Ali kad mu se, ne daj Bože, otme “kriva” riječ u prijenosu kakve nogometne utakmice, kad otkrije svoje dalmatinsko podrijetlo, onda krene lavina. Prva se pamti  – Jedan stariji kolega s Arene sport, bolje da ga ne imenujem, kazao mi je da imam netelevizičan glas i da sam antitalent za ovaj posao. A ja sam mu rekao: Dragi, ja prenosim HNL, a ne San Remo, moj glas je sasvim okej.  Prilično kulerski, ako smijem primijetiti, i suzdržano.  – Ma, to je bila čista njegova taština, ništa drugo.  Utakmice Hrvatske nogometne lige, i Prve i Druge, komentirali ste niz godina, pri čemu su se one Hajdukove gledale s posebnim povećalom. Derbi s Dinamom, recimo, nikad za Arenu ili Hrvatsku nogometnu televiziju, na kojima ste donedavno radili, nikad niste prenosili.  – Najjača mi je utakmica u tom smislu bila Osijek – Hajduk. I nakon nje, zanimljivo, prigovarali su mi i jedni i drugi, jednima sam previše navijao za Hajduk, a drugima premalo.  A koja vam je bila prva nogometna utakmica?  – Bilo je to 2016. godine, Jalžabet – Hajduk u Kupu. Sudio je Dario Bel, a za Hajduk su zabili Toma Bašić, Futacs, Hamza i Fran Tudor, koji je bio i kapetan.  Kakav je bio osjećaj, prvi televizijski prijenos nogometne utakmice i još k tome Hajduk?  – Šok, ali nije bilo uzmaka, rekao sam idem probati i, eto, ispalo je dobro. Mislim da sam uspio govoriti dva sata i ne biti dosadan, što je i inače najveći izazov za komentatore, poglavito kad prenose utakmice koje ne nude pretjeranu uzbudljivost. image  Poput mnogih u HNL-u...  – Bitno je pronaći svoj stil, a ja sam ga tražio nekoliko sezona, pri čemu sam imao sreću raditi “najblesavije” utakmice, tipa RNK Split – Slaven Belupo, koje ti ostavljaju dosta lufta da pronađeš svoj komentatorski put i izričaj.  I, kakav je to izričaj, kako biste opisali svoj stil prenošenja utakmica?  – To je nekakav miks ozbiljnosti i zajebancije. Šou, ali bez cirkusiranja. Ako, naime, nemate svoj stil, odnosno posebnost, onda takve utakmice nitko neće gledati. Morate biti prepoznatljivi kako biste zadržali ljude na vašem kanalu i na vašoj utakmici bez obzira koliko ona bila neatraktivna.  Kako ste se nosili s gafovima, početničkim pogreškama, prvim kritikama, poglavito jer ste u nogomet došli iz svijeta košarke?  – Ljudi će ti sve gafove oprostiti, a njih, hvala Bogu, ne manjka, samo ako vide da imate bazično znanje i da baratate činjenicama. Kad sam doznao da ću prenositi nogometne utakmice, bacio sam se na učenje. Učio sam nogomet do u detalje, sve taktike, formacije, bosece... Stvarao sam bazu podataka i znanja koja mi je pomogla da opuštenije odrađujem prijenose i koja mi i danas pomaže kad radim ovaj svojevrsni pionirski posao za Hajduk Digital TV. Prepoznala ga je i FIBA  Doći ćemo i do toga, ali prvo da vidimo što je to s košarkom.  – Kad si dijete i kad u Sinju gledaš Alkara kako dobiva Cibonu, nekako je teško ne zaljubiti se u košarku. A opet, kad si dijete i kad odrastaš na Skalicama, teško je ne zaljubiti se u Hajduka. Tako da me i ne morate pitati što mi je draže, košarka ili nogomet, obožavam i jedan i drugi sport. lako, da živim u Litvi, vjerojatno bi mi košarka bila draža, s Valdasom Dambrauskasom sam mnoge razgovore o košarci vodio.  Za razliku od košarke, međutim, nogomet nikad niste igrali...  – I da znate kako uopće nisam bio loš. Nisam, istina, bio najtalentiraniji na svijetu, ali bio sam okej. Mogao sam biti košarkaš, ali meni je nešto drugo stalno bilo u glavi.  Što?  – Želio sam biti novinar i ništa više. Sportski novinar. Kao, recimo, Danijel Trumbić, ili Mosor. Gutao sam kao klinac tih devedesetih svako slovo u Slobodnoj Dalmaciji te sam nakon završene srednje škole, a išao sam u “Marulića”, upisao Fakultet političkih znanosti u Zagrebu i razočarao se.  Zašto?  – Pa zato što sam shvatio da se tamo najmanje o novinarstvu govori, sve je bilo vezano uz komunikologiju, politiku i odnose s javnošću, a ja sam želio pisati. Da, baš pisati, televizija mi tada nije bila ni na kraj pameti. I srećom sam jako rano dobio priliku te sam počeo piskarati za portal košarka hr. Bilo je to 2007. godine, imao sam samo 21 godinu, a već 2009. su me poslali da pratim Europsko prvenstvo.  Nije bilo nikoga drugog ili...?  – I ja sam to bio pomislio, ha-ha, ali rekli su da su prepoznali koliko se kužim u košarku i da se izbor sam nametnuo. image  Godinama ste nakon toga slovili kao specijalist za košarku. Pardon, još uvijek slovite, i FIBA vas je prepoznala.  – Prije nego sam počeo raditi za FIBA-u prošao sam audiciju na Sportskoj televiziji, u vrijeme njezina nastajanja 2011. godine, no to je brzo propalo. Mislim, još oni postoje, ne znam, istina, kako, ali moj odnos s njima nije mogao dalje jer, među ostalim, nisu ni redovito plaćali. Potom sam dvije godine radio za “24 sata”, i za tisak i za portal, i moram reći kako sam tamo, kod Nene Nevešćanina, strašno puno naučio. Posebno razmišljati dan unaprijed, otkrivati što bi ljudima dan poslije nekog događaja moglo biti zanimljivo i zapravo učiti razliku između školskog novinarstva i štiva koje treba prodati. To i sad primjenjujem radeći za Hajduk Digital TV.  A FIBA?  – E, tu se u potpunosti ostvarila ona moja davna želja za pisanim novinarstvom. Bilo je to 2015. godine, nakon Europskog prvenstva, kada su u FIBA-i tražili ljude koji dobro poznaju košarku i engleski jezik, koji imaju iskustva u novinarstvu i koji znaju raditi online. Nedostajalo je još samo da napišu i da se zovu Igor Ćurković. Uglavnom, javio sam se, i eto.  Što eto?! Objasnite, što radite za FIBA-u?  – U početku je to bio copy editing, bio sam zadužen da pazim što drugi šalju i objavljuju, a s vremenom sam postao autor i urednik. Posljednje dvije godine za FIBA-u radim full time Ligu prvaka, idem na velika natjecanja, Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva, pišem intervjue, vijesti, izvještaje, reportaže, kolumne, radim power ranking, organiziram sadržaj na webu, na društvenim mrežama, radim na promociji, ma sve živo, oni to zovu digital content provider. A najvažnije mi je da imam punu slobodu u radu.  Doslovno su mi rekli da radim što hoću, a ja sam to iskoristio te donio izričaj koji je puno manje formalan, čak i s dosta zajebancije. Kako mi kažu ljudi iz FIBA-e, otkako sam ja došao, puno se toga na njihovim stranicama promijenilo. Pratimo trendove, posebice one iz NBA lige kojima dajemo europski štih, i mogu reći da su reakcije odlične, pohvale za moj tim stvarno stižu odasvud, a čine ga dvoje Francuza, jedan Švicarac i jedna Njemica.  I sve to sa šefom iz Hrvatske?  – Da, uz napomenu kako ništa od onoga što radim nema veze s Hrvatskom. Fer rastanak  Koliki posjet uopće imate iz Hrvatske?  – Minimalan.  Očito se ovdje s nogometom ništa ne može mjeriti. Da vas nije zaposlila Hrvatska nogometna televizija, uzalud bi vam bilo bankarenje s FIBA-om. Vas je zapravo proslavio Ivan Blažičko!  – Hm, da. Na HNTV dolazim 2016. godine, a s HNTV-a odlazim na proljeće 2022. skupa s njegovim gašenjem i u tom sam razdoblju odradio hrpu prijenosa i intervjua te im mogu zahvaliti na prilici koju sam dobio. image  Gotovo cijela ekipa s ugaslog HNTV-a, na čelu sa šefom Blažičkom, prešla je na Maxsport. Preciznije, prešli su svi osim vas. Što se dogodilo?  – Već pred kraj HNTV-a shvatio sam kako se sa svima vode razgovori o prelasku na novi kanal osim sa mnom. Bilo je jasno da sam izostavljen.  Zašto?  – Nije bilo nikakvog sukoba, ali naprosto su posljednjih šest mjeseci problem postale neke stvari koje nisu bile problem proteklih šest godina. Kao, HNTV ima top-ekipu, samo se Ćurković ne uklapa.  Po čemu?  – Ne znam, valjda sam previsok. Ma, iskreno, nisam ni očekivao da će mi biti ponuđen nastavak suradnje. Iako, na koncu su mi rekli da mogu nastaviti raditi honorarno, uz znatno lošije uvjete nego prije. A kad je Blažičko doznao za moj odlazak na Hajduk Digital TV, počeo je sipati bombone i govoriti da mu se samo javim i da mogu ponovno raditi za njegov tim. Čak mi je ponudio i da prenosim Hajdukove utakmice.  Opa!  – Ma, nije mi bilo ni na kraj pameti pristati. Zašto bih ljudima dizao živce, glupo je, uostalom, da mi radimo isto ono što je nama godinama smetalo. Ukratko, odbio sam ga te smo se, unatoč svemu, rastali fer i korektno.  Unatoč sukobu koji ste imali zbog HNTV-ova podcasta? Možemo li napokon doznati što se točno dogodilo?  – Nije bilo nekog velikog, izraženog sukoba, samo se puno manjih stvari nagomilalo te kulminiralo pred kraj prošle godine, nakon derbija na Maksimiru, onoga kada je Hajduk dobio 2:0 i kada smo prezentirali tezu koja se nije svima svidjela.  Koju tezu?  – Rekli smo da nije Dinamo izgubio, nego da je Hajduk pobijedio. Odnosno da nije Dinamo bio toliko loš koliko je Hajduk bio dobar.  Bilo je podosta reakcija iznutra i omalovažavanja, čak me i Samir Toplak nazvao da mi objasni kako nije Elez dao savršenu loptu za Livaju, nego da je stoper Dinama Theophile-Catherine pogriješio i da se ta lopta jednostavno mogla zaustaviti. Tada sam rekao okej, gotovo je, nema više podcasta. Umoran sam. Bio je prežestok ritam, previše ulaganja sebe u sve to, a u konačnici se ne osjećaš ispunjenim kad iziđeš iz studija.  Ali, podcasta opet ima...  – Da, sad smo na Gol.hr-u, ponudili su nam, prihvatili smo i odlično nam ide. Imamo punu slobodu govora te milijun gledanja u prvih pet epizoda jer Gol.hr ekipa radi izvrstan posao u rezanju manjih klipova iz podcasta dijeleći ih na portalu i po društvenim mrežama, te nam stvarno rade vrhunsku promociju.  Kakvim vam se čini posao koji Blažičkova ekipa sada radi na Maxsportu?  – Napravljen je korak unatrag. Za ovu sezonu najavljen je medijski spektakl, kad ono ništa. Mi smo na HNTV-u prenosili i 1/16 finala Kupa, a njih u Kupu zanimaju samo Hajduk i Dinamo, ostali kao da ne postoje. Nije im lako, HT kao vlasnik prava kao da se trudi da snimke s utakmica nitko ne vidi. Za usporedbu, mi u FIBA-i činimo sve da događaj za koji imamo prava bude vidljiv što većem broju ljudi, kroz prijenos, sažetke, isječke, štogod, a oni imaju potpuno drukčije shvaćanje: mi smo to kupili, to je naše i ne damo nikome. Meni je to neshvatljivo.  Jesu li vas ikada zvali s Hrvatske televizije?  – Jesu.  Tko vas je zvao?  – Bruno Kovačević.  I?  – Bolje da ne govorimo o tome. Preporuke Željka Vele image  Baš hoćemo. Zašto ste ga odbili, malo novca je nudio?  – Nije zbog financija, više zbog toga što je malo na HTV-u prijenosa. Ponuda je bila: ajde ti radi pola godine pa ćeš onda, kad se dokažeš, možda dobiti sažetak neke utakmice Europske lige. Meni je to bilo ono... Nisam bio početnik, iza sebe sam već imao stotine prijenosa, ako razumijete što želim reći.  Bruno Kovačević nije razumio?  – Rekao mi je – polako, prvo prođi moju školu, jer tko nju prođe i uđe u kadar, iz kadra više ne izlazi.  Poznata škola Bruna Kovačevića...  – Rekoh mu, okej, ne bih sad, možda neki drugi put.  Kakvi vam se inače čine polaznici te “škole”?  – Dosta sam osjetljiv po pitanju komentatora i komentara prema tim ljudima i najviše me smeta što s mlađim kolegama nitko ne radi. Što im nitko ništa ne objašnjava. Ubace ih u kabinu i kažu im: ajde, snađite se. A prijenosi više nisu kao nekad, kad si imao HTV i ništa drugo pa si gledao ono što imaš, a ne ono što bi htio. Danas je prijenos proizvod, treba ga prodati, natjerati gledatelje da ostanu baš na tvom kanalu. Moraš se natjecati. A to ne možeš ako samo nabrajaš igrače, ili ako se na utakmici Belupo – Gorica prepustiš atmosferi.  Ili ako zakasniš na početak utakmice Istra – Šibenik dvije i pol minute, kao što se HTV-u prošle nedjelje bez ikakva objašnjenja dogodilo?  – Da, to je bila antireklama i HTV-u i HNL-u. Kakva je to, uostalom, utakmica kad nikoga nije briga što kasni prijenos. Sreća njihova što Hajduk nije igrao.  Jeste li imali podatke, dok ste bili na Areni, čije utakmice su najgledanije?  – Točne brojke ne znam, ali Hajduk je na Areni bio uvjerljivo najgledaniji. Nakon njega Dinamo pa onda nitko. Znam, recimo, da je na HNTV-u polufinale Kupa Lokomotiva – Hajduk gledalo 400.000 ljudi.  A koliko ljudi sluša vaše “radio” prijenose na Hajduk Digital TV-u?  – Aplikaciju HDTV-a skinulo je 140.000 ljudi, što je fantastično, najbolji smo u tom segmentu u zemlj, a da imamo pravo na prijenose utakmica, ta bi brojka nesumnjivo bila milijunska.  Kako je uopće došlo do ideje da na televiziji radite audioprijenos?  – Ovo je talijanski đir, nešto kao kad Tiziano Crudeli urliče kad prenosi Milanove utakmice. S obzirom da nemamo prava na prijenos, ljudi na ekranu imaju sliku semafora i u kutu mene kako uživo prenosim zbivanja s terena. Hajdukovi navijači mogu smanjiti ton na televizoru, pojačati Hajduk Digital i dobiti sasvim drukčiji doživljaj utakmice. I to svih 90 minuta jer u običnom radijskom prijenosu ima dosta muzike, vijesti i reklama pa navijači propuste veliki dio utakmice, a ovdje ih nitko ne ometa. A i ja napokon ne moram paziti na decibele kad prenosim Hajduka te bez prigovora mogu slaviti kad “bijeli” daju gol.  I vikati u zadnjim sekundama Mikanoviću “diži loptu”, kao nedavno u Velikoj Gorici...  – Da, a on me srećom nije poslušao, ha-ha.  Tko je zaslužan za vaš transfer na Poljud?  – Željko Vela. On me je preporučio u Lukši Jakobušiću. A poslije sam doznao da nije bio jedini. Odluka je bila da treba posložiti Hajduk Digital i da treba zvati Ćurkovića, ha-ha.  A Ćurković se mislio koliko, minutu, dvije?  – Meni je to prvo bilo iznenađenje, odakle sad ja, a potom i uzbuđenje jer sam oduvijek želio raditi emisiju o Hajduku, čak sam to i na HNTV-u predlagao, ali tamo za takvo što nije bilo sluha. Uglavnom, u pravu ste, nije bilo pitanje hoću li ovdje raditi, nego što ću raditi.  I, što radite?  – Prvi je plan bio da emisija ide nakon utakmice, tipa ponedljekom, no dva dana prije početka prvenstva shvatili smo da nemamo prava na sažetke i da nemamo s čime raditi. Promijenili smo koncept i počeli se javljati uoči utakmice, popunjavati vrijeme navijačima kad su najnervozniji, servirati im vijesti iz kluba, razgovore, izvještaje s utakmica mlađih kategorija te ih i educirati o protivniku. Taj segment je posebno važan jer su navijači obično fokusirani na Hajduka, a priča o protivniku im pomaže da lakše prate kontekst utakmice i da ih ne iznenadi kad, na primjer, Varaždin ima puno udaraca na naš gol. Sve u svemu, radimo ozbiljnu emisiju, s najvišim produkcijskim standardima i minimalnim ljudstvom. Predsjednik im dao slobodu i povjerenje  Tko u Hajduku čini vaš tim?  – Kičma su Nino, moj brat po kariranim košuljama, i Arsen, snimatelj, a tu su još i vanjski suradnici, poput mlade Leonarde Pavić, koja je nevjerojatno nadarena i perspektivna sportska novinarka. image  Je li predsjednik zadovoljan?  – Pitajte njega, ha-ha. Dao nam je slobodu i povjerenje, a mi se trudimo raditi najbolje što znamo. Meni osobno ovo je vrh vrhova, ispunjenje najnevjerojatnijeg sna. Kao da sam trener Hajduka, eto kako se osjećam. Znate, kad sam dolazio, rekli su mi momci iz odnosa s javnošću da nemaju prevelika očekivanja od mene, da samo napravim ono što Livaja radi na terenu i da će sve biti u redu. A jedan tadašnji nadzornik mi je objašnjavao kako sve što radimo moramo raditi tako da budemo najbolji u ovom dijelu Europe. Ja sam mu rekao da se ne slažem i da sve što radimo moramo raditi tako da budemo najbolji na svijetu. Uostalom, ljudi iz Varaždina su nam nekidan rekli da je ovo što mi radimo na razini Manchester City TV-a.  Navodno uskoro ide i naplata Hajduk Digital TV-a?  – To nije moje područje, ali koliko znam, predsjednik je o tome već nešto govorio. U idealnom svijetu, Hajduk bi imao TV prava na svoje utakmice i navijači bi ih mogli gledati iz Hajdukove perspektive. Sada je to teže izvedivo, HT je uložio velik novac, puno je to stvari koje nitko nikad u Hrvatskoj nije pokušao napraviti, ali to ne znači da mi nećemo, dapače. Kad bismo imali tu opciju, bio bi to top-topova.