Miljenko Jergović
Ante Čulina, kažu mlad i perspektivan sudac, postupao je otprilike onako kako su njegovi prethodnici, recimo davnih dana Širić, ili nedavnih Marić, postupali održavajući zdravu hrvatsku distancu na prvenstvenoj tablici između Dinama i Hajduka. U Širkanovo vrijeme to je imalo smisla, u Marićevo je postalo nacionalna tradicija, a ovo što je Čulina radio u Koprivnici naprosto je sramota.
Tušta i tma navijačkoga mrakobjesja stuštila se na Mislava Karoglana, trenera Hajduka, nakon što je po incidentnoj utakmici u Koprivnici među ostalim izgovorio da ga je tendenciozno suđenje podsjetilo na Jugoslaviju. Jedini sportski list u zemlji Karoglanu posvetio je glavnourednički komentar u kojemu je rečeno da jedanaesterac za Slaven “bio je neobičan, teško se sjetiti takvog”, da “penal kojeg je izveo Krstanović trebao je biti ponovljen, jer su njegovi suigrači debelo prerano ušli u zabranjeni prostor” i da “Čulina je to previdio”, no odmah zatim glavnourednički autoritet pridomeće “ali - budimo pošteni - takvih previda diljem Europe iz kola u kolega gledamo pregršt”.
Dakle da rezimiramo, sudac Čulina je uz pomoć WAR sobe izmislio jedanaesterac, jer ono čega se “teško sjetiti”, to se po logici pripovijesti mora nekako izmisliti da bi uopće postojalo, nakon čega je jedanaesterac izveden tako što su igrači Slavena utrčali u kazneni prostor prije Krstanovićeva šuta, čime su prekršili jednoznačno i dodatnim tumačenjima nepodložno pravilo da takvo što ne smiju učiniti, te su tako omeli Hajdukova vratara u pokušaju da obrani udarac. Komentator nastoji emancipirati suca Antu Čulinu - za kojeg se unisono pronosi glas o njegovoj darovitosti, kao jednog od hrvatskih sudaca za Europu - tako što u nejasno formuliranoj rečenici kaže kako je takvih pogrešaka u Europi “pregršt”. Dakle, ako se griješi u Europi, može i u Koprivnici. Pritom, komentator odbija primijetiti da je jedan od onih Slavenovih igrača koji su prerano utrčali u kazneni prostor već bio stigao na pola puta do peterca u trenutku kada je Krstanović opalio, i nema baš nikakve šanse da ga Ante Čulina nije vidio.
A kako glavni urednik rečenih novina, tako i ostali. Želi se javnost uvjeriti u nešto u što ju je, zapravo, nemoguće uvjeriti, i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što je riječ o nogometu i o samoj srži hrvatskoga novinarskog i komentatorskog nogometnog navijaštva, a navijače je, to znamo iz sporta i politike, nemoguće uvjeriti u bilo što. Drugi je taj što čovjeka koji kod zdravih očiju gleda u ekran u svojoj dnevnoj sobi, koji je već narastao na veličinu bijeloga zida, pa gledatelj mora pomicati glavu lijevo i desno da bi vidio sve što se na ekranu zbiva, uzaludno je uvjeravati u nešto što bi bilo suprotno onome što je, i to nekoliko puta na ekranu ponovljeno, vidio vlastitim zdravim očima.
Dakle, utakmica iz Koprivnice završila je neriješeno, jer je Ante Čulina svirao jedanaesterac kakvog se teško sjetiti, i koji su igrači Slavena izveli na nepropisan način. Kad bismo poželjeli biti navijači, pa pojačati stvar pa udariti tukom na utuk, mogli bismo mirne duše reći da su dva igrača Slavena držala pri izvođenju Hajdukova golmana da ne bi mogao braniti, a Čulina je sve to gledao. No, i bez toga, previd suca Čuline odlučio je utakmicu i Hajduku oduzeo pobjedu, te ga ostavio bez dodatna dva boda.
Mislav Karoglan, ljepuškast sredovječni mladić, dojučerašnji pomoćni trener koji upravo pokušava iskoristiti priliku da samostalno povede Hajduk i uzdigne vlastitu karijeru na jednu višu razinu, nije međutim dobar s riječima, s metaforama, te općenito s javnim ophođenjem. Ili se, naprosto, plaši da kao trenerski autsajder ne propadne izgovorivši koju prejaku riječ. Pa onda spomene Jugoslaviju, jer zna da se o jugoslavenskoj ligaškoj povijesti smije govoriti kao o nečemu zloglasnom. Nije se, međutim, Karoglan odvažio primijetiti da je tjednima prije utakmice u Koprivnici trajala kampanja po medijima, na HRT-u, u jedinim sportskim novinama i među angažiranim komentatorskim navijaštvom zagrebačkog nogometnog kluba. Smisao kampanje je bio da se kaže kako suci kradu u korist Hajduka.
Ovaj je gledatelj nogometnih utakmica i čitatelj koječega što se u ovoj zemlji o nogometu napiše vrlo pažljivo analitički - naravno za svoju dušu - ispratio sve te tekstove, članke i iskaze, te po više puta odgledao sve dostupne snimke navedenih primjera. Doista, bilo je utakmica u kojima bi sudac namjernim ili slučajnim previdom odsudio u korist Hajduku, ali, uz jedan dvojben izuzetak, nikada greška nije presudila rezultat. Vrhunac kampanje bio je nakon utakmice u kojoj je u Splitu Hajduk pobijedio Osijeka 3:1. Tu su angažirani komentatori sucu s Cipra Menelausu - bratu Agamemnonovom, mužu Heleninom, spartanskome kralju - prigovarali na jedanaestercu odsviranom nakon što je Osijekov igrač loptu zahvatio šakom visoko uzdignute ruke. Rečeno je da to mnogo puta nije sviralo… I već je svima, nakon tog Osijeka, moralo biti jasno što će uslijediti. A to što je uslijedilo nije imalo veze s Jugoslavijom, niti se ikad u Jugoslaviji događalo, nego je baš hrvatska specijalnost, i moguće je samo u manjoj, homogenijoj i informativno svedenijoj i zatvorenijoj zemlji nešto što je bila Jugoslavija. Naime, sve velike nogometne nepravde iz jugoslavenskih vremena, a bilo ih je više nego što Mislav Karoglan može zamisliti, ali ipak manje nego što će ih biti u Hrvatskoj, vrlo su glasno i nedvosmisleno komentirane i naglašavane na drugoj strani.
Pa ako bi suci, Fudbalski savez Jugoslavije ili Miljan Miljanić drukali za Crvenu zvezdu, ili ako bi netko drugi u malo ranija vremena drukao za Partizan, cijela bi se akademija vrlih i spisateljski moćnih komentatora okomila na nepravdu. Dinamo je, recimo, u to vrijeme stekao auru nacionalnog mučenika zahvaljujući nogometnim piscima koji su ispisali njegovu hagiografiju. Javnost, koju su sačinjavali ljudi poput Veselka Tenžere ili veličanstvene komentatorske garniture ondašnjih Sportskih novosti i SN revije, kontrolirala je kriminal u jugoslavenskom nogometu. Onda kada ga nije mogla spriječiti, mogla ga je uvrstiti u svoje kronike. A na osnovu takvih kronika povijest sudi. Povijest nogometa, kao i povijest jedne zajednice ili jedne kulture. Šteta što Karoglan o ovome ne zna ništa, ili što se ne usuđuje reći ono što bi se trebalo reći. Utakmica između Slavena i Hajduka bila bi u svakoj normalnoj zemlji prekinuta nakon što su pripadnici Torcide pomoćnog suca pogodili stolicom.
Ali do prekida nije moglo doći, jer bi na takav način izbili neredi u Koprivnici, tom lijepom i gospodstvenom gradu. No, neredi nisu započeli u trenutku kada su navijači Hajduka bacili stolicu prema sucu. Uostalom, zašto bi uopće oni to učinili kada je njihov tim vodio 2:0? Neredi su započeli nakon što je Ante Čulina - glavni i odgovorni kreator ove utakmice - previdio prekršaj Vinka Solde, inače Dinamovog bebača, nad Markom Livajom. Soldo je, bez namjere da osvoji loptu, koljenom Livaju gađao u nogu. Pogodio ga je u butni mišić, što je vrlo bolno. Livaja je izgubio živce, te je hramajući i poskakujući ispsovao i Soldu, i Čulinu. I tako je započelo, nekoliko metara ispred dijela tribine na kojemu je bila Torcida. Navijači - za koje ovaj kibicer nema upravo nikakvih simpatija, te ih, Hajdukove koliko i Dinamove, smatra najgorim društvenim šljamom - poludjeli su u trenutku u kojem je Čulina pokazao Livaji žuti karton. Jer taj trenutak, da se poslužimo riječima onog glavnog urednika, opet “bio je neobičan, teško se sjetiti takvog”. Pogotovu jer je Čulina, kao mlad, brz i perspektivan sudac, bio u blizini i dobro je vidio Soldin nasrtaj na Livaju. Tako su započeli neredi u Koprivnici.
No, naravno, postoji i ono što čini kontekst za ovaj Soldin start. Otpočetka utakmice, od prve minute, obrambeni igrači Slavena postupali su s Markom Livajom onako kako se u hrvatskom prvenstvu postupa prema ovom igraču, samo malo grublje i sustavnije. Čim bi, na bilo kojem dijelu terena, Livaja primio loptu, Slavenovi bi ga braniči, uglavnom hrvačkim zahvatima, rušili na tlo. Većina zahvata bila bi s leđa, ali sve do pred kraj utakmice Anti Čulini nije na um padalo da nekome od njih udijeli žuti karton, kakav po pravilima igre slijedi. Poput sidruna u vaterpolu, Livaja je gušen i guran pod zeleni travnjak, sve dok nije - dobio žuti karton. Ante Čulina, kažu mlad i perspektivan sudac, postupao je otprilike onako kako su njegovi prethodnici, recimo davnih dana Širić, ili nedavnih Marić, postupali održavajući zdravu hrvatsku distancu na prvenstvenoj tablici između Dinama i Hajduka. U Širkanovo vrijeme to je imalo smisla, u Marićevo je postalo nacionalna tradicija, a ovo što je Čulina radio u Koprivnici naprosto je sramota. Jer Dinamo je upravo onoliko jači od Hajduka koliko je Marko Livaja bolji igrač od bilo kojeg dinamovca. Pa zašto je Ante Čulina onda sudio tako? I zašto navijači najboljega, premda ne i najvećega hrvatskog kluba (najveći je posvuda onaj klub koji ima najviše gledatelja na tribinama), ne vide nikakav problem u njegovom suđenju?
Mislav Karoglan žali se na Jugoslaviju umjesto da se žali na Hrvatsku. Mogao bi se žaliti isto tako i na Austro-Ugarsku i na Osmanlijski imperij. Ali ako doista želi postati glavni trener, onda bi morao reagirati malo drukčije nego Ante Čulina, s manje sluha za politiku i metafiziku, a s više osjećaja za ono što se oko njega zbiva. Jer sad više nije riječ čak ni o tome zbog čega je Hajduk u Koprivnici ostao bez drugog i trećeg boda, nego o tome čime su isprovocirani neredi za koje su hajdukovci okrivljeni.
[uredio Coney - 20. studenog 2022. u 17:09]