Holiga
Dragi Marko,
Znam da nisi sve ovo očekivao onda kad si prelomio u sebi i odlučio se vratiti. To da će te cijeli grad — i ne samo grad — moliti da ostaneš, da će te masa nositi na rukama, da ćeš zabijati više nego itko drugi, igrati bolje nego itko drugi, šutati tu loptu ljepše nego itko drugi u ligi; da ćeš igrati nogomet života i da će o tebi pisati pjesme, priče i knjige, a mlado i staro nositi tvoje dresove i majice s tvojim likom. Da ćeš biti superstar koji izaziva obožavanje i zavist, zaluđenost i zloću, ovisno o kojoj strani spektra govorimo. Da ćeš naposljetku s 29 godina kao Hajdukov igrač debitirati na Svjetskom prvenstvu i onda još na njemu zabiti gol — i to kakav gol!
I da će te tek onda, kad prođeš sav taj nevjerojatni put, priznati kao prvu špicu hrvatske reprezentacije. Trebala ti je, eto, još samo jedna takva sitnica kao što je mundijalski gol — a malo li je — da i slijepci progledaju. Nije samo gol, naravno, ali bez gola ne bi, ma koliko dobro odigrao. A kad danas otvorimo domaće portale, udarni će tekstovi možda biti o Gvardiolu, Kovačiću, Perišiću ili Kramariću — kao što su bili i jučer kod nas — ali neće više biti nikoga tko u tebe sumnja: ecce homo.
Nisi to očekivao. Ako si i sanjao, bili su to ludi dječački snovi, ali takvi su najbolji jer — dopusti da kažem samo još ovo prije nego što zaustavimo ovu loptu koja se sve brže kotrlja u provaliju pathosa — onaj tko si i u odrasloj dobi takve ne može priuštiti živi samo imitaciju života. Mi možemo. Ti možeš.
Hvala ti, dragi Marko, za sve što radiš i što ćeš još raditi. Kad te lome, kad te tuku, guraju i pljuju, moramo znati da i dalje nećeš dati da te zaustave i slome jer čekaju nas još veći i smjeliji snovi.
[uredio Coney - 28. studenog 2022. u 10:12]
