Pojavio se ponad grada

Oblak jedan.

Dobriša Cesarić

Sjeća li se tko Zvezdana Pejovića? Ili Rade Tošića? Ne? Dobro, davno je bilo, riječ je o igračima koji su u Split došli još osamdesetih, odigrali za Hajduk sezonu-dvije i nestali iz naših svjetova. Sjetit ćete se onda sigurno Stevea Horvata? Hm. A Ante Jažića? U redu, danas su i devedesete godine davna prošlost, a i oni su nakon par zaboravljenih sezona nestali s Poljuda. Sigurno ćete se, međutim, sjetiti Igora Gala? Ili Marijana Buljata? Odnekud su vam poznati? Moguće, jer oni su jedan kratki dio svojih života u Hajduku ostavili nedavnih dvijetisućitih.

Što je onda zajedničko ovim nasumično izvučenim imenima iz suvremene Hajdukove povjesnice? Dobro, osim što ih već danas nitko ne pamti? Reći ću vam: i Pejović i Tošić, i Horvat i Jažić, i Gal i Buljat, i Gentsoglou i Dimitrov i nesretni Memolla, svi ovi davno već zaboravljeni statisti kratkih epizoda igrali su na Poljudu svega po sezonu-dvije i upisali po pedesetak službenih utakmica za Hajduk.

O da, ne morate provjeravati. Čak i mali Ante Palaversa, koji je kao srednjoškolac jedno ljeto kratko bljesnuo u Hajduku i odmah senzacionalno prodan arapskim trgovcima iz Manchester Cityja, posljednji put viđen na posudbi u plastenicima nizozemske druge lige: navijači tako do danas plaču za talentiranim juniorom koji je samo jednog jutra nestao iz naših života, prije nego što je stigao uopće oznojiti bijeli dres, a Palaversa je za Hajduk odigrao jednako utakmica koliko i Oblak! Koji se, eto, u samo šesnaest mjeseci stigao zauvijek upisati u Hajdukovu povijest, da ga do danas — pedeset godina kasnije! — pamte i slave čak i oni kojima se ni očevi tada nisu rodili.

Ne znam mnogo slučajeva da igrač na takav način, u jedva godinu dana, ukleše svoje ime među klupske besmrtnike. Ima takvih, ne kažem, ali to onda bude netko veći od kluba, igre i života, igrač koji dođe i bljesne, postigne pedeset golova, donese titulu i potpiše za Real ili United, ili — obrnuto — na vrhuncu slave ode u neki mali klub, pa u godinu dana tamo postane legenda. Brane Oblak, međutim, nije bio taj. U Hajduk nije došao kao velika, prva zvijezda — ta je Ivićeva generacija već imala desetak takvih — niti je godinu dana kasnije iz Hajduka otišao kao igrač koji mu je sam samcat donio titulu.

Mnogo više i duže, recimo, u slavnom su Ivićevom Hajduku bijelu ‘devetku’ nosili Mićun Jovanić i Boriša Đorđević, pa ipak se kanonska bijela jedanaestorica sedamdesetih napamet izgovara — Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak.

* * *

“Trojica astrofizičara iz glavnog astronomskog opservatorija Ukrajinske akademije nauka, Boris Žiljajev, Vladimir Porfirov i Leonid Šulman, razradili su novu teoriju o nastanku zvijezda. Oni pretpostavljaju da ta nebeska tijela nastaju iz divovskih prstenova svemirske materije, poput onih koje su otkrili stručnjaci opservatorija u njemačkom Bochumu, stvorenih iz međuzvjezdanih oblaka — ogromnih skupina atoma vodika i jednostavnih molekula u stanju nepostojane ravnoteže. Kad ‘lutajući’ svemirom dođe u područje gdje hlađenje nadvladava zagrijavanje, takav se oblak počinje zgušnjavati i tako nastaju protozvijezde. Pri daljnjem sažimanju i zgušnjavanju takvih oblaka nastaju pak mlade zvijezde.”

Tako smo, još od ljeta i povijesnog slijetanja Apolla 11 na Mjesec posve očarani svemirom, prosinca prethistorijske 1969. čitali u kratkoj vijesti na posljednjoj stranici Slobodne Dalmacije. Od oblaka nastaju zvijezde? Bilo je proročanski: istoga smo dana nekoliko novinskih stranica ranije pročitali kako je, nakon slavnih južnoameričkih ekspedicija 1931. i 1953., u svojoj trećoj prekooceanskoj turneji Hajduk u Ciudad de Guatemali s domaćim Municipalom odigrao 2-2, zbog umora od puta propustivši sigurno vodstvo nakon što je gol za 1-0 topovskim udarcem s trideset metara postigao Ivan Pavlica, a na 2-0 lijepim udarcem glavom povisio Branko Oblak.

Taj Oblak bio je odličan mladi napadač ljubljanske Olimpije, iako je kao svaki slovenski pionir više volio skije: u vrijeme kad smo mi u Splitu sanjali skokove s Kavala, on je sanjao letove na Planici. U petom osnovne već je na skijama letio šesnaest metara, i tko zna dokle bi na kraju doletio da nije bilo starijeg brata Andreja, u ono vrijeme opasnog golgetera Zmajčeka, koji je u jednoj prijateljskoj utakmici za Bežigradom 1960. — prepričavalo se na obiteljskim ručkovima u domu Oblakovih — splitskom Hajduku zabio četiri komada.

Pa sljedeće godine u svojoj prvoj utakmici u Splitu s dva gola u dvije minute srušio i Hajduk.

Do te 1969. mladi je Oblak već bio glavni motor Olimpije, a u Gvatemali je s Bijelima završio po tadašnjem narodnom običaju da se klubovi za daleke prekooceanske turneje pojačavaju igračima iz drugih sredina: u Ameriku je, recimo, s Hajdukom uz Oblaka otputovala i druga Olimpijina mlada zvijezda, Danilo Popivoda. A Oblak se onda lutajući Srednjom Amerikom par dana kasnije — astrofizičkim rječnikom — još više sažeo i zgusnuo, pa u drugom poluvremenu protiv kostarikanske Saprisse na Estádio Nacional u San Joséu ušao umjesto Ivana Buljana i s tri gola zaredom u 46., 64. i 76. minuti uništio domaćine. Nastala je nova mlada zvijezda, i Hajdukova delegacija dobila je zadatak da je na povratku s turneje dovede ravno u Split.

Tako je u bespućima Srednje Amerike, negdje između Gvatemale i Kostarike, Brane Oblak — kako će kasnije sam priznati — dobio “transfuziju hajdučke krvi”.

Od ugovora s Hajdukom na kraju nije bilo ništa — upravi Olimpije nije padalo na pamet odreći se najboljeg igrača —- a mlada je protozvijezda uskoro dogurala do reprezentacije, zajedno s hajdukovcima Ratomirom Vukčevićem, Draganom Holcerom i Juricom Jerkovićem zaigravši i na onoj historijskoj oproštajnoj utakmici Edsona Arantesa do Nascimenta na Maracani 1971.: od njega će krenuti ona akcija iz koje će Jure s trideset metara zabiti svoj najslavniji gol. A mi smo gledali prijenos iz Rio de Janeira i pitali se gdje bi nam tek bio kraj da Brane s Jurom igra i u Hajduku.

Dvije godine kasnije, pred ljeto 1973., objavljeno je da zajedno s trenerom Brankom Zebecom i Vukčevićem Hajduk napuštaju i Pero Nadoveza i Ivica Hlevnjak. Umjesto Zebeca na klupu je zasjeo neki Tomislav Ivić, zamjena na golu pronađena je u Slobodi iz Tuzle — Rizah Mešković se zvao tip, kojega ćemo odmah nazvati Mate, prvi vratar koji će se oduprijeti strogom dress codeu i odjenuti zeleni dres — ali gdje naći zamjenu za Peru i Buklu, dva pouzdana motora koja su Hajduk u proteklih deset godina s ruba ponora druge lige dovukla do naslova prvaka?

* * *

“Kad nepotpuno izgara benzin, motor izbacuje u atmosferu ugljikovodik i okside dušika. Tada, ponekad, u zraku dolazi do složene kemijske reakcije: pri sunčevu zračenju ugljikovodici se spajaju s oksidima dušika i slobodnim kisikom iz zraka. Prvi put ta je mješavina zapažena i proučena u Los Angelesu, gdje se za taj tip oblaka stječe više potrebnih činilaca. Nalazeći se duboko na jugu, taj je grad topao i poznat po dosta jakom suncu, a za bijele oblake fotokemijskog smoga sunčano je svjetlo neophodno. Najzad, oblast Los Angelesa zatvorena je sa sjevera i istoka planinskim lancima, pa se pri zapadnom vjetru nad gradom javlja inverziona kapa, a potrebnu vlažnost zraku osiguravaju isparenja i more. U tim uvjetima fotokemijska se mješavina javlja iznenada, kao usamljeni bijeli oblak.”

Tako je toga lipnja 1973. godine pisalo na posljednjoj stranici Slobodne Dalmacije, u osmom nastavku feljtona Aleksandra Spasića Ubitačno nebo. Iznenadni bijeli oblak? Opet je ispalo proročanski: istoga je dana nekoliko novinskih stranica ranije započeo prijelazni rok nogometaša, a Splitom se pronio glas kako je glavni motor i prva zvijezda ljubljanske Olimpije Branko Oblak — onaj što je prije tri i pol godine briljirao na američkoj turneji s Hajdukom — konačno spreman doći u Split.

Na pregovore u Ljubljanu otputovali su direktor Hajduka Gojko Škrbić i tajnik Marko Vušković, igrač ratnog Hajduka, rodonačelnik dinastije Vušković — čije će četiri generacije nositi bijeli dres, a praunuci Luka i Mario pedeset godina kasnije biti najveće zvijezde bilih tića — i lovac na glave koji je u Hajduk doveo i Nadovezu i Holcera, ali i igrače poput Džemaludina Mušovića, Zlatomira Obradova ili Miroslava Vardića.

Olimpija je za Oblaka tražila Hajdukovog rezervnog vratara Antu Sirkovića, napadača Berislava Poldrugovca Mićulu, te nadoplatu u gotovini, a kako Poldrugovcu nije padalo na pamet otići u Ljubljanu, otamo su zatražili beka Marija Boljata. U igri je osim Hajduka bila i Crvena zvezda — gdje je uz brda, doline i gomilu para Miljan Miljanić obećavao Oblaku stalni posao na poziciji lijevog beka! — a najozbiljnija je bila Vojvodina, čiji je direktor i selektor reprezentacije Vujadin Boškov očekivao podršku prijatelja, Olimpijina trenera dr. Ace Obradovića, nudeći Ljubljančanima vratara Rajka Kovačevića, centarfora Miodraga Kustudića i desno krilo Lasla Lerinca.

Danima je trajala drama u Ljubljani dok konačno posljednjeg dana prijelaznog roka, u ponedjeljak 2. srpnja 1973. u jedan sat poslijepodne, Vušković nije telefonom nazvao Hajdukov dom javivši da je sve gotovo i da Brane upravo kreće u Split. U deset navečer Oblak je u svom legendarnom Citroënu ‘žabi’ stigao pred Hajdukov dom u kupaćim mudantinama, dočekan od nekoliko stotina navijača, nakon čega se presvukao i požurio u prostorije Splitskog nogometnog saveza na potpisivanje četverogodišnjeg ugovora.

Uprava Olimpije na koncu je pristala na zamjenu za Sirkovića — uz nešto što se tada zvalo “limitirani iznos” — a presudila je Oblakova južnoamerička ljubav za Hajduk. Bio je, uostalom, na Starom placu i one divne splitske noći 1971. kad su Bijeli u posljednjem kolu upravo protiv njegove Olimpije proslavili prvi naslov nakon šesnaest godina. Brane je tada, sjeća se, pogodio bio i Vukčevićevu stativu, pa očaran gledajući južnjačku feštu usnio biti dio toga.

Mišo Kovač toga će se ljeta po dalmatinskim terasama hvaliti, “ja sam vam doveo Oblaka!”, raširivši urbani mit po kojemu je upravo on zaslužan za dolazak Olimpijinog centarfora. Prava je istina, pričat će kasnije Brane, da je za njegov transfer najzaslužniji bio stanoviti Edo Sikirić, konobar u kultnoj Šestici, najstarijoj ljubljanskoj gostilni, s dvjesto pedeset godina tradicije, gdje su običavale logorovati Hajdukove slovenske ekspedicije: taj je Edo, eto, Hajdukova predsjednika Tita Kirigina godinama uz ručkove i večere gnjavio i nagovarao da uzme Oblaka, najvećeg hajdukovca bez Hajdukova dresa.

Najavljivala se francuska Nica, ali na oproštaj od Vučka, Pere i Bukle u nedjelju 22. srpnja 1973. stigao je mnogo jači protivnik, mostarski Velež, viceprvak države sa slavnim reprezentativnim BMV-om — Duškom Bajevićem, Enverom Marićem i Franjom Vladićem. U petnaestoj minuti dvadeset hiljada gledatelja ustalo je i dugim pljeskom ispratilo tri Hajdukove legende, a umjesto Hlevnjaka u igru je ušao Brane Oblak.

Razigrani novi Hajduk pobijedio je lako, s 2-0, a naslov sutrašnjeg izvještaja Zdravka Reića bio je Premijera nade. “Brane Oblak predstavio se splitskoj publici upravo onako kako je priželjkivao: da ga prihvati! Odigrao je sedamdeset pet minuta u reprezentativnom stilu, bez napora. Premda je po formaciji igrao na lijevom krilu, moglo ga se vidjeti na svakom mjestu, od jednog do drugog šesnaesterca. Iskazao se i kao dribler (trojici je loptu provukao kroz noge) i kao šuter (oštar udarac u stativu). Ipak, smisao za proigravanje osnovna mu je vrlina, kao i želja da vrati izgubljenu loptu.”

Split ništa slično nije vidio još od televizijskih prijenosa s Mundijala u Meksiku 1970. i velikog Gérsona de Oliveire Nunesa, čovjeka s najboljim tim “smislom za proigravanje” kojega smo ikad vidjeli, i — uz svu dužnu čast i slavu Jairzinhu, Tostãu i kralju Peléu — istinske duše najboljeg Brazila ikad. S onim visokim zaliscima i usamljenim otočićem kose na opustjelom čelu, Oblak je čak i neodoljivo sličio na Gérsona, a i ljevica mu je bogami bila od istoga zlata kao i brazilska Canhotinha de Ouro.

Viđali smo već do tada, ne kažem, brazilske driblere “sa smislom za proigravanje” — Jurica Jerković vezivao je protivnike u gropove i suigračima kao na briškuli dijelio karike i gotove napolitane — ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Viđali smo, najzad, i neumorne trkače, Ivica Šurjak bio je naš Lasse Virén, Forrest Gump s inteligencijom onog prvog IBM-ova kompjutera u splitskom škveru, viđali smo i igrače koji glavom igraju kao nogom, Luka Peruzović jednom je na moje dječje oči Proleteru zabio glavom s dvadeset metara, viđali smo igrače s haubicama u nogama, Ivan Iko Buljan jednom je na Trofeju Marjan balunom onesvijestio fotoreportera, viđali smo, na koncu, i beskompromisne borce, Dražen Frfa Mužinić razgrtao je braniče oko sebe kao na matinejama u kinu Tesla Bruce Lee — naše dječje božanstvo što je iznenada umrlo samo dva dana ranije — ali nikad nismo vidjeli igrača koji je bio sve to u jednom.

Očarani smo gledali to čudo slovenske industrije i zajebavali se da s njim možemo igrati u formaciji 0-1-0.

* * *

“Vrijeme: promjenjivo i nestabilno, još će biti prolaznih neverina s kišom i udarima vjetra, moguć i prolom oblaka.”

Tako je tri dana kasnije pisalo u vremenskoj prognozi na posljednjoj stranici Slobodne Dalmacije. Prolom oblaka? Opet proročanski: zbog ljetne nevere i proloma oblaka te je srijede odgođena druga Hajdukova pripremna utakmica, protiv RNK Splita, ali pravi ‘prolom oblaka’ tek je slijedio. U subotu, u konačno odigranoj utakmici, nezaustavljivi Brane Oblak postigao je prvi i posljednji gol za ukupnih 6-1. Bio je klasični prolom Oblaka: po jakoj kiši orao je Slovenac blatom Starog placa i terorizirao cijeli teren, skakao, uklizavao, asistirao i pogađao stative, tražio balune, oduzimao ih i dijelio brzo i točno kao ono novo čudo iz Buja, kako se zvalo, da: Digitron DB 800.

Na ovoga se bogami stvarno moglo računati.

Službeni debi slijedio je 12. kolovoza u šesnaestini finala Kupa maršala Tita. Pun Stari plac zaželio se baluna, i bogami ga je vidio. Hajduk je ispratio Vardara s 5-1, a prekrasan četvrti gol zabio je Oblak u 70. minuti, utrčavši na laserski navođen Jerkovićev centaršut s desne strane i isprve zabivši u suprotni kut. Sjetili smo se kako smo se, gledajući onomad prijenos s Maracane, pitali gdje bi nam bio kraj da Brane s Jurom igra u Hajduku. Ni sada, naravno, još nismo mogli znati gdje će nam biti kraj, ali barem smo znali gdje nam je početak.

Sedam dana kasnije na prvoligaškoj premijeri u Novom Sadu i pobjedi 1-0 protiv Vojvodine nova je Hajdukova ‘devetka’ preorala cijelu Bačku, odigravši utakmicu taman za svoju ‘devetku’. “Može nam se zamjeriti jedino to što nismo postigli još makar tri gola, ali ima dana za megdana”, izjavio je igrač utakmice, bijeli zmaj Brane Oblak.

“Ima dana za megdana”: upravo te premijerne nedjelje 19. kolovoza 1973. u američka je kina stigao kultni Bruce Leejev U zmajevu gnijezdu.

Tako je počelo.

Ili barem tako počinje u romansiranim povijestima i kićenim hagiografijama. U stvarnom životu počelo je kilavo. Nakon premijere u Novom Sadu uslijedila su dva bolna poraza, najprije 2-3 protiv Dinama na Starom placu, pa šokantnih 0-1 u nezapamćenoj općoj tučnjavi u Boru, i Hajduk je brzo prizemljen.

“Juri u početku kao da je smetalo što sam došao. Divan je i dobar čovjek, ali to da mi u početku nije htio dodavati loptu bila je istina. Međutim, brzo smo se dogovorili. Kad smo se on i ja konačno počeli dodavati, Hajduk je krenuo, uzletio. Sve za Hajduk! To je bila poanta svega što nas je tada krasilo”, pričat će kasnije Oblak. I nije Jure bio jedini. Taj Hajduk, izgrađen od dice odrasle pod murvom, bio je poput kvartovske ekipe, a Oblak je bio novi u ulici. Čak ni s Tomislavom Ivićem nije krenulo najbolje.

“Početak je bio težak, neugodan, čuo sam ga kad je rekao, ‘ma šta će mi ovi starci, stranci, iman ja svoju dicu’. Slučajno sam čuo i naljutilo me to. Smetalo mu je što smo mi bili tu, Mešković i ja smo tek došli, a Ivić je obožavao svoje juniore. A što bi bez nas staraca učinio?”

Učinilo vam se da je Oblak rekao “nas staraca”? Da, imao je samo dvadeset šest, ali pod murvom je bio starac: slavna zlatna momčad te sedamdeset treće u prosjeku je bila stara — udahnite duboko — dvadeset dvije godine.

Tomislav Ivić zaista jest bio infišan u tu svoju dicu, ali stvar je zapravo bila u tome da je još tražio mjesto i ulogu za polivalentnog igrača kakav je Oblak. “Pokušavam sa Šurjakom kao centarforom, premda sam svjestan da je on kao lijevo krilo korisniji. Ali tamo na lijevoj strani imam Oblaka, koji je vrlo efikasan, njemu treba manevarskog prostora, on jednostavno bježi na lijevo krilo”, objašnjavao je Hajdukov trener. “Uskoro ću riješiti tu dilemu i onda ću gurati jedan tim.”

Povijesnu ‘dilemu’ šjor Ivan je na kraju riješio tako da je Branu gurnuo bliže sredini kao, hm, povučenog centarfora sa schengenskom vizom za cijeli teren, uspostavivši osovinu Oblak-Jerković, koja će biti samo srce i mozak — i to upravo tim redoslijedom — njegova Hajduka. Kad je konačno proradila ta osovina, najbolja naša osovina svih vremena, i kad je Jure počeo surađivati s Branom, Hajduk je u dvije domaće utakmice sa Slobodom i Vardarom utrpao deset komada — njih dvojica zabila su polovicu — nagovijestivši velike stvari. Dobitna formula glasila je: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Poldrugovac, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak.

S tom dobitnom formulom, međutim, Hajduk je i dalje bio oko drugog i trećeg mjesta. Šjor Ivanov posao — kao uvijek u pričama poput ove — dovršit će famozni prst sudbine. Početkom rujna, pred gostovanje kod niškog Radničkog, ozlijedio se Poldrugovac i šansu je dobio mladi Kaštelanin Slaviša Žungul, kojega je Zebec vidio kao libera ili desnog beka, a Ivić na desnom krilu, jedinoj poziciji na kojoj je njegov Hajduk bio tanak.

Kockice su se tako složile, dogodila se magija i otkrivena je formula za Nobela: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak.

* * *

Iako će kanonizirana jedanaestorica postati i zauvijek ostati Hajdukovim očenašem, te 1973. do samog kraja polusezone nijednom nije zaigrala u tom sastavu. Uvijek je netko — ili Džoni ili Buljan ili Mužinić ili netko četvrti — iz nekog razloga bio izvan stroja, pa su uskakala dvojica možda i najpodcijenjenijih igrača u cjelokupnoj povijesti Hajduka: Mario Boljat i Mićun Jovanić, dobri brko koji je uvijek najbolje igrao kad je najviše trebalo i koji je za Hajduka bio spreman žrtvovati sve, povjerivši se tako tih dana u novinama — dobra, stara vremena — kako je smršavio sedam kilograma i ostavio se cigareta.

U danas napamet znanom sastavu Hajduk će tako prvi put zaigrati tek potkraj godine, pred Dan Republike, u uzvratnoj utakmici finala jugoslavenskog kupa na beogradskoj Marakani. U polufinalu je u Sarajevu pao Željezničar — u onoj herojskoj utakmici Brane Oblaka, koji je igrao pod jakom zuboboljom, nakon dvije neprospavane noći, još šepajući nakon što su ga njegovi iscipelarili na Bežigradu — a nakon 1-1 na Starom placu u toj nas je drugoj finalnoj utakmici čekao aktualni prvak, strašna Miljanićeva Zvezda koja je samo nekoliko dana ranije u Kupu prvaka s da puta po 2-1, i na svojoj Marakani i na kultnom Anfieldu, izbacila Shanklyjev Liverpool. Na Dan Republike, međutim, “teren je bio mekan i nepogodan za igru, a vreme hladno i oblačno”. A mi smo već znali što znači kad je “vreme hladno i oblačno”.

Hladno je Oblak u 27. minuti s lijeve strane pronašao Žungula, a ovaj glavom pospremio balun pod prečku, da bi Slovenac potom u 68. minuti hladno odigrao dupli pas s Jerkovićem, raširio Zvezdu na lijevoj strani i onda još jednom savršenom asistencijom vratio Juri, a ovaj desnicom pospremio pod prečku. Zvezda je do kraja uspjela tek smanjiti na 1-2, Hajduk je obranio lani osvojen kup, i Jugoslavija je upoznala Jedanaestoricu Veličanstvenih. A neumorni Brane Oblak još je jednom bio igrač utakmice, dobivši sutradan od komentatora čistu desetku.

Ukratko, “vreme oblačno”.

Oblačno će tako biti i nekoliko dana kasnije, kad u posljednjem kolu jesenskog dijela prvenstva pun Stari plac po jakoj kiši ovacijama dočeka pobjednike kupa, i nakon 2-0 protiv OFK Beograda isprati ih u sretnu Novu 1974., jedva čekajući nastavak i juriš na naslov. “Priti pljusak dapače Povodanj Crnidu se oblaci ka da će nebo na zemju a judi na brzinu obidvaju žene gledadu kroz ponistru i govoridu Prognozu judi bogaju vazimjedu Incerade i Lumbrele i trk na plac”, piše Mali Marinko. “I ko će tega dat u tu uru po tomen vrimenu osamnajst ijad Duš na plac pa koji duš razdragani pozdravjadu Umorne borce prvake kupa.”

Hajduk je jesenski dio završio na trećem mjestu, dva boda iza vodećeg Dinama i bod iza senzacionalnog niškog Radničkog, ali slutilo je na velike stvari. “Tek smo počeli žetvu i kako smo se uputili tribat će gradit posebni trofejni neboder koji ćemo isto zvat Ajdukova baraka”, završio je Marinko razmetljivo se zajebavajući i dječački pretjerujući.

Nije mali pojma imao koliko je bio u pravu.

Sad tek možemo napisati: tako je počelo.

“Brzo sam postao Splićaninom, odgovara mi ovdašnje podneblje”, objasnio je Brane Oblak u jednom tadašnjem intervjuu brzu prilagodbu u Hajduku, u kojemu je u samo par mjeseci postao nezamjenjivi motor momčadi.

Odgovara mu ovdašnje podneblje? Naravno da odgovara. Sastali su se tu svi oni “potrebni činioci” da slovenski motor proradi, a ugljikovodici se spoje sa slobodnim kisikom iz zraka: Split, “topao grad duboko na jugu, poznat po dosta jakom suncu”, “sa sjevera i istoka planinski lanci” Kozjaka i Mosora, maestral da se “pri zapadnom vjetru nad gradom javi inverziona kapa”, i more da “zraku osigura potrebnu vlažnost”: sve što je trebalo da se taj rijedak prirodni fenomen pojavi nad Marjanom “iznenada, kao usamljeni bijeli oblak”.

* * *

Brane Oblak bio je točno ono što je Tomislavu Iviću nedostajalo za posve blesavu i u Jugoslaviji do tad neviđenu — a bogami i nezamislivu — ideju s divljim presingom i totalnim nogometom, koju će mi moj mentor s tribine za djecu i vojnike, dobri fra Ferdo, rastumačiti kao “bunker na protivničkoj polovici”. Od mahnite ideje da u nogometnoj kulturi koja je gajila kult nogometnih boema i driblera “na petodinarki” — s otprilike točno tolikim radijusom kretanja — igrači devedeset minuta trče, mijenjaju pozicije i pritišću protivničke stopere prije nego uopće dobiju balun, revolucionarnija je bila još samo ideja da se tako nešto pokuša u Splitu, fjakastom i lijenom gradu u kojemu je čovjek što trči redikul i zove se Baćo.

Slovenac je bio ključan igrač Ivićeve vizije: prvi klasični all-round igrač kojega smo uživo vidjeli, čovjek koji je prirodno bio lijevo krilo, formalno vođa napada, formacijski povučeni centarfor, a po potrebi i libero, stoper, lijevi bek, desno krilo, zadnji vezni, ofenzivni vezni, koji god treba vezni, u svakom trenutku na svakom mjestu na terenu, po prilici ono što će četvrt stoljeća kasnije biti Toni Kukoč, jedini NBA igrač koji je igrao svih pet pozicija na parketu.

I kad je četrdesetak godina kasnije u polufinalu Lige prvaka u Münchenu neki Oblak na vratima madridskog Atlética prelomio utakmicu obranivši penal Thomasu Mülleru, osvetivši tako generacije balkanskih luzera — jer uvijek je bio neki Müller, Gerd, Dieter, Hansi, koštali su nas ti Mülleri živaca i titula — mogli smo se zakleti da je to stari all-rounder Brane Oblak pod stare dane bogami i na gol stao: taj Jan čak je i sličio na našu legendu. A onda ćemo saznati da nisu ni u kakvom rodu, osim što ga je upravo Brane kao trener Olimpije i rod rođeni sa šesnaest godina gurnuo na branku.

Svakoj pojedinačnoj predodžbi balkanskog nogometaša Oblak se nije otimao samo kao neumorni maratonac i požrtvovni borac. Dok su dugokosi Luka Peruzović ili Ivica Šurjak izgledali poput Loua Reeda i Johna Calea, a uokvirene fotografije Hajduka u splitskim brijačnicama baš poput postera Velvet Underground — o da, tada je jednom Jerkoviću, recimo, u bulevarskim rubrikama “omiljeni pjevač” pisalo “John Lennon” — Oblak je onako ozbiljan i proćelav izgledao kao Reedov i Caleov menadžer i knjigovođa.

Ostali igrači Hajduka, redom mladi i neoženjeni farabuti, baš poput banda raspuštenog nakon koncerta, zajebavali su se tako izvan terena — jer na terenu pored Tomislava Ivića nije bilo zajebavanja — pa okruženi čoporima gladnih ljepotica obilazili splitske klubove bježeći pred čoporima gladnih fotoreportera, a uredni građanin Brane Oblak gledao nas je sa stranica Tempa u društvu žene Maje, kćerke Anje i sina Roberta, držeći u rukama malog bijelog maltezera.

I dok su veliki zajebanti Džoni i Mužinić te 1973. nakon pobjede u finalu Kupa pod tušem spremno pozirali prvom jugoslavenskom paparazzu Jadranu Laziću za onu čuvenu fotografiju prvog muško-muškog poljupca u povijesti Jugoslavije, fotografi Tempa Oblaka su hvatali kako s krpom u rukama pere suđe nakon obiteljskog ručka, a njegovu Maju kako se široko smije na besprijekornom slovenskom.

Onda bi se taj neobični Slovenac, koji djeci mijenja pelene i pomaže ženi u kuhinji, u nedjelju poslijepodne pretvorio u alpskog zmaja. “Trka i borba.” Tako je jednom prilikom u dvije riječi opisao svoju protestantsku nogometnu filozofiju. “Trka i borba, pa tek onda može dribling. A ako ne ide, opet trka i borba. Stalno.”

Trka i borba. U te dvije riječi stala je i cijela filozofija Tomislava Ivića, ono što će na zapadnoj strani zvati totaalvoetball i gegenpressing. Nova 1974. otkrit će nam snježne vrhunce tog nogometa.

A Branko Oblak bit će mu ime i prezime.