Zadnjih 11 službenih utakmica gol razlika nam je 17:2. Ono što još više veseli je raspored strijelaca.
Livaja, Mlakar, Benrahou - 3
Melnjak, Pukstas - 2
Sahiti, Brajković, Ćubelić, Awaziem - 1
U tom smo periodu odigrali 3 utakmice s Dinamom te po jednu s Rijekom i Osijekom uz gol razliku 6:2. Ono što još više veseli je činjenica da smo s Dinamom sve 3 utakmice odigrali u najmanju ruku ravnopravno, a Rijeku i Osijeka smo glatko nadigrali.
U ovih 18 gladnih godina imali smo po mojem mišljenju u dva navrata (2009. i 2010. te kasnije 2017. i 2018.) ekipe koje su spletom financijskog stanja u klubu, okolnosti na tržištu, ozljeda i nešto tradicionalnog hajdučkog pucanja u vlastitu nogu ostale kratkih rukava. O samoj snazi početnih 11 tih ekipa u usporedbi s ovom danas dalo bi se raspravljati. Bilo je tu vrhunskih igrača. Od Kale, Andrića, Skoke i Sube, preko Vukušića, Strinića, Anasa, Ibre i Tomasova, pa kasnije do Vlašića, Ercega, Futacsa i Ohandze.
A sad ono što me najviše veseli od svega nabrojenog. Prednost u odnosu na prije je činjenica da su nositelji tu i da će tu i ostati. Time se osim kontinuiteta i uigranosti gradi zajedništvo i karakter, a posljedično i pobjednički mentalitet koji nam je najviše nedostajao sve ove godine. Ne možeš ga graditi ako znaš da će oni koji ga najviše nose sutra otići iz kluba. Većini naših nositelja, počevši s Livajom, Hajduk nije usputna stanica ili sredstvo do višeg cilja. Hajduk im je cilj. Tu pridodati par ciljanih stranih pojačanja, kvalitetnih radilica i igrača uloge, a neki dobar mladi uvijek će isplivati. Otkako je ovog posta s titulom, nikad nismo imali zdravije temelje nego danas. Ni igrački, financijski, ni organizacijski.