Vrlo jasan je FI i jasno je koliko od čega imamo isto tako bez jakog izlaznog transfera godina se bez gubitka ne može zatvoriti,može samo zaduženjem.

Proracun 35mil € imamo oko 20 ne transfera znaci jasno je kako se mora zatvoriti.

Neki veći ulazni transfera nećemo moći napraviti bez prodaje igrača.

Neznan. Ja san je na Dračevcu uzeja kad san se sa GO vraća.

Najbolje poslat mail Hajduku i pitat...

Ima ko premium SD da pejsta intervju sa Gergon?

Postoji jasan badet izl transfera svake godine i on je planiran jer je to klupska "imovina " i klub zna čime raspolaže.

Europa je bonus i ne može uc u planirane prihode jer klub ne postavlja kuglice na ždrijebu prilikom izvlačenja parova pa taman izvukli Gziru ili neke drugo konobare opet nema garancije da ćemo proći. Dokazano 😀

Pa ne igraju za mukte, ako je na place igraca islo 10 milijuna, racunaj kolko je prosjecno po igracu. Mozda se varan.

Odakle sad 35 mil eura budzet? Zar nije znatno manji?

Paklena vrućina je polako popuštala, sunce se konačno počelo povlačiti, igrati presing na igralištu pored Jadra dok su nogometaši Solina završavali svoj trening. Mokar od znoja kao da je upravo izišao iz rike dočekao nas je Gergő Lovrencsics u društvu sportskog direktora Vika Lalića. Prekaljeni nogometaš, u prošle dvije sezone član Hajduka, u smiraj igračke karijere potpisao je iznenađujuće za Solin, člana drugog ranga. Jedno je to najzvučnijih pojačanja momčadi s Jadra u povijesti kluba.
Sjeli smo s bivšim mađarskim reprezentativcem koji će za koji dan napuniti 35 godina, koji nam je otkrio pozadinu svog dolaska u Solin, ostanka u Dalmaciji. Bio mu je to drugi dan treniranja s momčadi.
- Trenirao sam individualno tijekom ljeta, ali potpuno je drugačije kada treniraš s momčadi. Sretan sam što sam se priključio Solinu. Jedva čekam zaigrati za momčad. Već u ovo kratko vrijeme koliko sam ovdje vidim potencijal ove mlade momčadi. Gledao sam i poraz od Šibenika. Momci su pokazali karakter vrativši se s dva postignuta pogotka nakon 0:2, ali u finišu su ipak poraženi. No, idemo dalje, to je prošlost. Pokušat ću pomoći momčadi svojim iskustvom, mentalitetom, da iz ovih momaka izvučemo najbolje – kazao nam je Lovrencsics, na engleskom jeziku.

Solin ima mladu momčad, a u njoj je i mnogo Hajdukovaca koji su tu na kaljenju, članova prošlosezonskih juniora Hajduka viceprvaka Europe. Tu su Mateo Jurić Petrašilo, Niko Đolonga, Šimun Hrgović, Borna Buljan...
- Povremeno je tu i Kavelj. Poznajem ih, trenirao sam s njima. Imaju veliki potencijal. Treba im seniorskog iskustva. S 19 ili 20 godina nisu više juniori, Hajduk nema U21 momčad. Ovo ja za njih prava prilika da napreduju u seniorskom nogometu, među odraslima – rekao je Lovrencsics pa elaborirao.
- Druga liga (SuperSport Prva NL, nap.a.) je kvalitetna, teška, travnjaci nisu baš najbolji... I ja sam svoju karijeru svojedobno počeo u drugoj ligi. Nakon pola godine ispali smo u treću ligu. Pola godine sam proveo onda u trećoj ligi, pa sam otišao u drugu. Tu sam tri i pol godine proveo dok nismo postali prvaci. To mi je bilo veliko iskustvo za nastavak karijere, a time je moja karijera počela ići uzlaznom putanjom. S njima Solin može biti vrlo uspješan, već vidim mnogo dobrih stvari, ali ne želim stvarati pritisak, morat ćemo mnogo i naporno raditi. Da bi bili uspješni moramo svi biti koncentrirani, mnogo raditi i svi moramo imati isti cilj.

Mnogi su navijači bili iznenađeni što si nakon rastanka s Hajdukom gdje si proveo dvije godine došao u drugi rang natjecanja. No, priča je malo dublja. Između ostalog odlučio si ostati živjeti u Hrvatskoj, u Splitu, na Žnjanu.
- Upravo tako. Nije to bila samo moja, već odluka moje obitelji. Već smo prije godinu dana ozbiljno razmišljali o tome da preselimo iz Mađarske u Hrvatsku. Kupili smo ovdje stan. Kada me Solin zvao da im se priključim, vidjeli smo da je to najbolja solucija. Nisam pritom razmišljao samo o svojoj igračkoj, nego i o budućoj trenerskoj karijeri. U tome će mi klub pripomoći. Za moju obitelj, djecu, mene zbog toga što mogu i dalje igrati, ovo je bio najbolji izbor. Nije uopće bila dvojba hoću li prihvatiti, nego kada ću doći.
Znači li to da si stekao i hrvatsko državljanstvo, putovnicu?

- Ne, za putovnicu treba boraviti ovdje pet ili sedam godina. Imam samo osobni dokument.
U Solinu ćeš krenuti i u trenerske vode?
- Želim postati trener. Dio dogovora s klubom je da počnem s najmlađima. U procesu sam stjecanja trenerskih licenci, a u tome mi pomaže klub. Super je ako mogu igrati, trenirati djecu i raditi na licencama. Bio bih glup da sam tu mogućnost odbio. Ujedno sam razgovarao s trenerom Markom Lozom, a pomognemo jedan drugom da momčad bude još bolja. Znam da je najmlađi hrvatski trener s PRO licencom, mojih je godina, vrlo talentiran, taktičar, dobar psiholog. Volio bih učiti trenerski posao od njega, a ja mislim mogu pripomoći svojih iskustvom. Naravno, neću se ja baviti taktikom ili slično. Trener je šef, ali ako zatrebam svojim iskustvom, tu sam.
Ante Čizmić/Cropix
Kakvi su ti planovi u budućnosti, hoćeš li postati seniorski trener?
- Želim napraviti najviše što se može postići, osvajati trofeje, kao i kao igrač. Želim učiti. Počeo sam čitati knjigu sir Alexa Fergusona. Tek sam početnik. Pokušat ću koristiti svoje igračko iskustvo. Hoće li to biti prva hrvatska ili mađarska liga ne znam...
Zašto ste se odlučili živjeti baš u Splitu?

- Načina života u Hrvatskoj, posebno Dalmaciji, nam je blizak. A posebno cijenim ono što sam doživio od ovdašnjih ljudi u posljednje dvije godine. Mislim da to nema veze s tim što sam igrao u Hajduku. I danas osjećam dosta podrške od ljudi. To je najviše utjecalo na našu odluku da ostanemo tu. Moji sinovi obožavaju Dalmaciju, Split. A i već odlično pričaju hrvatski jezik.
Koliko je sinovima godina?
- Mlađi će u rujnu napuniti pet godina. Lud je za nogometom kao i ja. Stariji se zove Nathan, ima šest godina, a mlađi Tymon. Pričaju i engleski, a mlađi i francuski jezik jer ga ući u vrtiću. S učiteljima priča francuski, s djecom hrvatski, dosta razumije engleski. Zbog moje supruge Katarzyne koja je Poljakinja, odlično priča poljski, a zbog mene mađarski. Zna pet jezika. Najveći dar koji svojoj djeci možeš pokloniti je poznavanje jezika. Kada znaju govoriti više jezika lakše će naći svoje mjesto na svijetu. I zbog toga smo ostali ovdje. Sretan sam ovdje, a kada sam ja sretan i moja obitelj je sretna.
Gergo s obitelji na Bačvicama

Koliko dobro ti pričaš hrvatski?
- Mnogo toga razumijem. Kada pričam s osobom koja priča hrvatski jezik više nisam u strahu kao prije, pokušavam pričati. No, ako znam da osoba priča engleski jezik, pričamo engleski jer tako mogu bolje objasniti neke stvari. Pričam mađarski, poljski i engleski, ali volio bih naučiti i hrvatski jer želim živjeti ovdje.
Kako ste se ti i supruga upoznali?

- U Poljskoj, tijekom posljednjih pola godine dok sam igrao za Lech Poznan. Tada sam s reprezentacijom otišao na Euro 2016. godine u Francuskoj, ali nisam znao želi li otići živjeti sa mnom, biti moja djevojka (tada je otišao u Ferencvaros, nap.a.). Dok smo bili u Francuskoj čuli bismo se svakog dana. Dva-tri dana prije prvog susreta s Austrijom rekla mi je da je odlučila. Mislio sam da će reći ne, ali rekla mi je da želi otići sa mnom u Mađarsku. Od sreće sam zaplakao u sobi. A onda mi je rekla da je tu odluku prelomila već prije mjesec dana! Nisam mogao vjerovati da mi je to tajila mjesec dana! Bio sam nervozan, a još samo i bili na Euru. Poslije Eura zajedno smo živjeli u Budimpešti pet godina dok sam igrao za Ferencvaroš, još dvije ovdje u Hajduku. Zajedno smo sada već više od sedam godina, imamo dvoje predivnih sinova, sretni smo i gradimo zajedničku budućnost.

Dakle, može se reći da ti je nogometu osim na samoj karijeri možeš zahvaliti na obitelji koju imaš, na svom novom domu...?
- Nogomet me naučio mnogo stvari koje mogu koristiti u privatnom životu. Kada si dio grupe, nekad imaš loš dan, naučiš ćeš kako drugi na to reagiraju. Idući dan će nekom drugome biti loš. Tu su i pravila ponašanja, disciplina... Recimo moja supruga se ne brine ako negdje kasnimo, ja sam naučio da se nigdje ne kasni niti sekundu. Ovo je sedmi klub moje karijere, prošao sam razne države, osobe, i pritom naučiš procijeniti ljude.
Potom je Lovrencsics naglasio.
- Čak i da mogu ne bih baš ništa procijenio u mojoj karijeri. Imao sam priliku, ponudu da odem u Bundesligu. Naravno, tada sam htio ići u Njemačku. Međutim, da je tadašnji sportski direktor to prihvatio nikada ne bih upoznao svoju suprugu. Sada sam zahvalan na tome što nisam otišao. Naravno, sretan sam zbog osvojenih trofeja, dva odlaska na Euru s reprezentacijom... No, i dalje sam gladan uspjeha.
Hajdukovim navijačima si bio jedan od ljubimaca, zbog pristupa, borbenosti, ponašanja...?

- Lijepo je to čuti. Osjećam to, vidim kada idem u šetnju, kupiti povrće, u pekaru... Zadnji put je jedan taksist kada me vidio ispred mene naglo zakočio i počeo vikati kroz prozor: ‘Hvala ti na svemu! Najbolji si!‘. Odvezao se, a ja sam se osvrtao oko sebe i pitao što se to upravo dogodilo. Kada sam objavio da sam potpisao za Solin dobio sam baš mnogo poruka podrške. To mi pokazuje da se ljudima sviđa ono što radim. Ako se nekome ne sviđa, što mogu, to sam i dalje ja. Uvijek dajem sve od sebe. Tako ću i nastaviti.
Ante Čizmić/Cropix
S obzirom na tvoje prezime, imaš li i hrvatskih korijena?
- Moja obitelj je davno nekada doselila u Mađarsku iz Hrvatske. Pradjed, prapradjed ili prapradjed s očeve strane je došao u Mađarsku svojedobno iz Hrvatske. Pričao mi je otac da je došao iz nekog sele iz okolice Osijeka. Davno je to bilo, prije 100-150 godina. No, ni moj otac niti djed nisu nikada pričali hrvatski jezik. Međutim, u meni ima hrvatske krvi.
‘Uvijek pitaj. Pa i ja sam u Hajduku stalno nešto pitao Subašića, Livaju, Kaliniće...‘

Jedan od Hajdukovih mladića na kaljenju u Solinu, Niko Đolonga, je baš na poziciji na kojoj najčešće ordiniraš, onoj desnog bočnog. Kako vidiš mladog Đolongu s obzirom baš na to da znaš što treba igraču na toj poziciji, možeš li mu pomoći u razvoju?
- Veliki je radnik. Trenirali smo zajedno. Talentiran je. Više je defenzivno orijentiran, možda bi trebao više otpustiti kočnicu u ofenzivnom dijelu. Možda ćemo igrati zajedno, ja ispred njega kao krilo jer sam to godinama igrao. Ja volim napadati, pa možemo biti dobra kombinacija. Volio bih mu biti mentor, kao i svim mladim igračima, pitanje je samo što oni žele.
Ne smiju se mladi igrači libiti pitati trenera, starije igrače. Uvijek pitaj. Pa i ja sam u Hajduku stalno nešto pitao Subašića, Nikolu i Lovru Kalinića, Livaju, Krovinovića..., stalno smo pričali. Mlađi su slušali. Nas nekoliko smo igrali u prijateljskom susretu sa Šahtarom.
Prije tog susreta sam pričao s Ljubičićem i taj nam je dogovor što u kojoj situaciji da radi donio da sam mu asistirao za dva pogotka. Osjećam da i ovdje momci žele upijati i učiti.