Kopiram clanak kojeg je pronasao kolega sa sluzbenog

NEDJELJA HAJDUKOV ŠAL, A PONEDJELJAK KRAVATA
 Ivan Bilić nekad je bio strastveni navijač Hajduka i hrvatske reprezentacije. Prije tri godine život mu se potpuno promijenio, a njegov pogled na nogomet i navijanje danas je nešto drukčiji. Preživio je mnoge pijanke, automobilske nesreće, tučnjave, a sve je kulminiralo zatvorom
Kao dijete Ivan je volio slušati utakmice na radiju i priče starijih o Hajduku iz davnih vremena. Zavolio je nogomet, Hajduk i Hrvatsku do te mjere da se to, kako kaže, teško može opisati riječima. Izbivanje iz Hrvatske i studiranje u Americi to je potenciralo, a nogomet mu je postala prava ovisnost, morao je biti na svim utakmicama. Čak je i lagao profesorima na fakultetu i samoozlijedio se kako bi mogao otići na  Svjetsko nogometno prvenstvo u Francusku 98. godine. Godine 1999. počeo je živjeti u Zagrebu gdje je dobio posao u jednoj uglednoj tvrtki. Svoje vikende počeo je provoditi na utakmicama, a od 1999. do 2005. nije prospustio ni jednu utakmicu Hajduka. Nakon ludih vikenda u ponedjeljak bi zavezao kravatu i otišao na posao gdje bi kolegama prepričavao ludorije koje je radio na utakmicama. Iako dotada nenasilan, nakon vaterpolo utakmice između Hrvatske i Srbije u Sloveniji 2003. završio je prvi put u zatvoru zbog pravljenja nereda. Njegovi roditelji šokirali su se kada su vidjeli svog sina na udarnim vijestima HRT-a. No sve to, kaže, nije mu bila nikakva opomena. Na Malti, 2005. drugi je put završio u zatvoru, ovaj put ne svojom krivicom. To mu je teško palo i počeo je razmišljati o tome da prestane odlaziti na utakmice jer je shvatio je da za njega to može biti opasno. Dotada, svojim je načinom života zadao mnoge nevolje svojoj obitelji. Znao se buditi na mjestima za koja nije znao kako je tamo dospio, preživio je mnoge pijanke, automobilske nesreće, tučnjave, a sve je kulminiralo zatvorom. Jedan kolega s posla znao bi mu reći da ga sam Bog čuva. Taj kolega godinama ga je zvao da dođe u crkvu obećavajući da će on zauzvrat s njim otići na utakmicu. Ivan ga je uporno odbijao, no na jednoj božićnoj zabavi pristao je. Umjesto u crkvu, sljedeći dan, kolega ga je doveo u stan gdje se okupljao njihov molitveni tim. Bio je ljut i razočaran, čak je isprva mislio da su ga doveli na nekakav voodoo obred, no dojmila ga se iskrenost kojom je jedna žena pjevala Isusu. Sljedećih dana počeo ga je proganjati neopisiv strah. Upravo taj strah doveo ga je u Božje ruke. Molio se i predao život Isusu. Nakon toga, sve se promjenilo: strah je nestao, a sve čemu se nekada rugao, sada mu je postalo dragocjeno. A nogomet?  Jednostavno više nije imao potrebu ići na utakmice, nogomet mu je čak postao i malo dosadan. Danas smatra da su najnormalniji navijači oni koji pogledaju utakmicu i na koje ishod ne utječe previše, a o navijanju kaže: - Ako već netko ima potrebu za navijanjem i slavljem neka slavi Isusa!

Piše: Maša Babić / Dobre vijesti