Jedini veći luzeri od Hajduka su navijači Hajduka s potvrdom da su navijači Hajduka, oni isti koji popizde na klub nakon svakog poraza i to ih isprazno gunđanje drži 12-24 sata, a onda, na zvuk populističkih truba, tuga, čemer i jad popuste izjutra kao da se ništa nije dogodilo. Reciklira se nešto iz repertoara opravdanja ali već od podneva slaže se ekipa za napad na titulu. Spomene li tko dva dana od poraza da je raspad, jebat će mu mater, jer je u međuvremenu pušten ko zna koji po redu spin iz NO da su procesi u skladu s ciljevima artikuliranim u strategijama i politikama, da su član uprave za struku, sportski direktor i trener poznati stručnjaci s kojima je sve dogovoreno na vrijeme. U dugoj povijesti spašavanja ovog kluba nikad ga niko nije sjeba tako nepovratno kao posljednji spasitelji, do te mjere da ne samo da ne sliči na klub, nego je upitno da li se krhotine koje upravo gledamo mogu skupiti u išta suvislo što bi mogli nazvati Hajduk.