Ne znam ni odakle da počnem… Dvije riječi: Varaždin, poraz. I sve što se osjećam je praznina. Danas su nas uništili. Ništa više nije isto. Kao da me netko izgrizao za srce, a onda to srce bacio u more.
Gledao sam tu utakmicu i pitao se, je li ovo stvarno moj Hajduk? Je li ovo za što živim? Zašto smo dopustili da nas gazi neki Varaždin, ekipa koja nije iznad nas u ligi, ali očito je iznad nas u svakom pogledu. Gdje je onaj Hajduk koji je borio do posljednje kapi krvi? Gdje su oni igrači koji su znali trčati, boriti se, ganjati svaki balun kao da im je zadnji? Gdje je ta strast, ta vatra?
Mislio sam da se sprema nova fešta, a oni nas su potopili kao da smo neki osrednji amateri.Zar je ovo sudbina Hajduka?
I sad, što da radim? Dajem sve od sebe, ponosno nosim dres, prisjećam se naše krvave prošlosti, ali ovaj poraz… Poraz protiv Varaždina je kao udarac u čelo. Osjećam da se sve ruši. Ovdje više ništa nije kao prije. Prijatelji, mi smo u totalnoj depresiji. Ne znam kako dalje.
Ali čekajte, hajdukova duša nikada ne odustaje, jer smo mi najjači, i kad nas svi otpišu.Jer Hajduk nije samo nogomet, to je život. I možda sutra, opet ćemo ustati, nositi dres, i boriti se do kraja. Jer tako je to… ali danas, danas sam tužan. I boli.