Što ćemo s Marseillom i njihovom sušom od 15 godina? Što s Frankom McCourtom, američkim milijarderom koji 10 godina bezuspješno vodi klub debelo ispod razine novca koju sprži?

Što ćemo s Arsenalom i njegovom sušom od 2 desetljeća? Kako Stana Kroenkea, američkog milijardera izbaciti iz jednadžbe u kojoj šteti ugledu klubu dok drugi u međuvremenu uzmu hrpu titulua, bilo domaćih, bilo europskih. 

Što s Tottenhamom i duom Levy/Lewis koji nisu donijeli titulu iako su visoko na Forbesovoj listi? 

Što s Romom i sušom od 25 godina Danom Friedkinom, producentom i tajkunom koji za vrijeme strmoglavog pada Serie A ne može odvesti klun na vrh?

Manchester United? Trener za trenerom, neuspjeh za neuspjehom. Gradskom rivalu i susjednom Liverpoolu ide ko po loju, a oni kao da su u Boga gađali. Žele li zapaliti Old Trafford? Ne. Vesele li se preokretu protv Lyona u drugorazrednom europskom takmičenju nedostojnlm imena kluba? Naravno. 

St. Etienne, Sampodria, Malaga, Anži, Boreaux..., bezbroj je primjera bogatih vlasnika i tužnih sudbina. Neki od takvih bi ruku dali da su makar stabilni prvoligaši kao Hajduk, a ne tavorili po nižim ligama ili ugašeni. Da, znam. Hajduk je velikan i mora se boriti za titulu. I drugi su. I arsenal, i roma, i bordeaux, i la coruna, i sampdoria, i st. etienne, i marseille i gomila klubova koji su velikani pa su u provaliji većoj od Hajduka. Imali su i zajednice i bogate vlasnike iza sebe. 

Jednostavnog izlaza nema i ne postoji rješenje koje se pritipka preko tipkovnice ili pucne prstima. Put do uspjeha može biti na sto načina, jednako kako put do pobjede u nogometu može biti na sto različitih takita.

Znači li ovo da treba biti začahuren i ne stvarati nove perspektive i načine do uspjeha? Apsolutno ne. Samo napominjem da banaliziranje situacije nije svrsishodno.