Bacili smo oko na knjigu bivšeg predsjednika NO Hajduka, Aljoše Pavelina

https://www.portal.hr/novosti/sport-hr/105351-bacili-smo-oko-na-knjigu-bivseg-predsjednika-no-hajduka-aljose-pavelina

Aljoša Pavelin, bivši predsjednik Nadzornog Odbora Hajduka napisao je knjigu „Hajduk između percepcije i stvarnosti“ u kojem je opisao svoje razdoblje u klupskim strukturama. Knjiga će ovih dana u prodaju, a mi smo dobili priliku baciti oko na nju i prije službenog izlaska.

Kako se radi o publicističkom djelu na više od 300 stranica, jasno je da ću dulju pravu recenziju dati naknadno, ovo ćemo se samo osvrnuti na neke ključne dijelove. Ono što se tehnički da zamijetiti je da knjiga nije imala urednika, koji bi usmjerio tokove pripovijedanja. Stoga ovo djelo stalno lebdi između dvije krajnosti, Pavelinove želje da kaže svoj dio priče iz tog razdoblja, gotovo pa memoristike, te s druge strane da pojasni s tehničke strane rad NO Hajduka, ali da i ponudi prijedloge za poboljšanja, dakle skoro pa klasična stručna publicistika. Tako se u manje od sto  stranica razmaka može naći analiza poslovanja Bayerna, kritika Gattusa jer je u šest kola osvojio tri boda, strukturalna podjela Hajdukovog duga i onda osobna analiza tiskovne konferencije Nikole Kalinića. Radi se o tehnički gledajući jako konfuznoj strukturi, dodatno začinjenoj četvrtim poglavljem, koji je u cjelini analiza diskursa tekstova Slobodne Dalmacije, nešto što bi čovjek očekivao u seminarskim radovima na sociologiji lingvistike. Urednici knjiga postoje s razlogom, dojam je da je Pavelin bilo zbog brzine bilo zbog želje da tekst bude baš njegovo svjedočenje, žrtvovao kvalitetu.

To je tehnički dio, a sad onaj sadržajni, koji je vjerojatno bitniji svim čitateljima. Najprije, nećemo se previše dirati ovog stručnog dijela, bit će ljudi kojima je definitivno zanimljiva i struktura Bayerna ili rješavanje sportskog dijela uprave u Interu, ali to su i na drugim mjestima dostupne stvari. Možda jedino treba reći da se i Pavelin potrudio pojasniti da česti napisi o Hajdukovim dugovima nemaju osnovu, nego su pisani „otprilike“. Kaže kako se i sam nalazio u situacijama da ga privatno pitaju „kakvo je pravo stanje s financijama“. Kako navodi, Hajdukove financije su krajnje transparentne, jer svake godine objavljuju financijsko izvješće, ne postoji neki mecena sa strane, nema crnih fondova i Hajduk ne posluje kao neka polumafijaška organizacija. Ukratko, iako to nije on direktno napisao, nikakav Babo Bogdanović nije davao novce. Sve je vidljivo po objavi financijskog izvješća.

Što se onog sadržajnog dijela tiče, jedan od najzanimljivijih pasusa je onaj o imenovanju Nikole Kalinića sportskim direktorom, što se kroz dio medija tada doživljavalo diktatom NO prema novom predsjedniku Ivanu Biliću. Pavelin kaže da je situacija bila skroz obrnuta, da su se iznenadili kad im je Bilić došao s tom idejom, te da se zapravo kaje što tada nije iskorištena mogućnost da NO blokira imenovanje. Smatra da Kalinić nije bio spreman za tu funkciju u tom trenutku. U nastavku u nekoliko pasusa pojašnjava kako je tadašnji novoimenovani sportski direktor imao fundamentalni problem u razumijevanju financijskog funkcioniranja, nije želio shvatiti da su ulazni transferi ograničeni sumom ostvarenom izlaznim transferima. Pavelin drži kako je to imenovanje Kalinića stvorilo domino efekt zbog kojeg se 2025. godine nije osvojila titula, jer je među ostalim odbio prijedloge sportske komisije za trenere i sam posegnuo za Gattusom. Kojeg drži direktno odgovornim za gubitak prvenstva te u najmanje dva navrata spominje kako je u šest ključnih kola osvojio tri boda.

Medijski gledano treće poglavlje knjige će biti najzanimljivije jer govori o samom radu u NO, te se tu može pronaći krajnje zanimljivo stajalište. Naime, dojam u javnosti je bio kako se Lukša Jakobušić i taj saziv NO-a baš i ne gotive i da je atmosfera stalno bila napeta. Pavelin navodi kako je odnos s Jakobušićem bio napet, ali samo poslovno, no i korektan te da su se samo dva puta stvarno razmimoišli skroz. Drugi je bio slučaj nakon kojeg je tadašnji predsjednik kazao da odlazi na kraju mandata, a potaknut je pričom o ugovoru jednog igrača kojeg pisac ne imenuje, ali je posve jasno da se radi o Lovri Kaliniću. NO se nije složio s ugovorom koji je Jakobušić htio ponuditi Kaliniću, oni su ponudili drugu opciju koju je predsjednik odbio i tu je nastao lom. Zanimljivo je kako Pavelin negira i Jakobušićevu izjavu nakon odlaska iz Hajduka, kad je tvrdio da je imao dogovoren transfer Pukštasa za 12 milijuna i da postoje zapisi u NO o tome. Tadašnji predsjednik tog klupskog organa tvrdi da takav zapis ne postoji, da je tek bilo dogovoreno da će minimalni iznos za transfer biti deset milijuna, bez ikakvih ponuda i najava da nešto tako postoji.

Ima tu još zanimljivih pasusa, recimo pitanje skautske službe, za koju Pavelin drži da nije bila na nivou, ali bilo kakvo dodatno propitivanje o tom segmentu poslovanja su Jakobušić i Mindaugas Nikoličius zaustavljali retorikom da ne treba u to ulaziti. Intrigantan je i dio o Akademiji, gdje navodi kako su ljudi zaposleni u njoj često bili izloženi pritiscima pa i verbalnom nasilju zainteresiranih ljudi te drži da je jedan od ključeva Hajdukovog rada da se takve stvari ograniče na najmanju moguću razinu. Na kraju je Pavelin i sam sebi postavio pitanje, zašto ove loše stvari nisu mijenjali. Pojašnjava to pozicijom da su bili Nadzorni odbor i jednostavno nisu imali niti mandat niti mogućnost da naprave to.

Sve u svemu, moj dojam nakon ovog letimičnog čitanja je da je Pavelin trebao napisati dvije knjige kako bi izrekao sve što je želio. Jedan memoar gdje bi se pozabavio striktno svojim razdobljem u NO i svime onime što je to pratilo. Ova knjiga je napisana u ich formi i ne bježi Pavelin od toga da se radi o njegovom viđenju, no mogao je taj osobni dio bolje i temeljitije razraditi. S druge strane, očigledna je bila njegova nakana da podastre i stručno mišljenje o problematici NO-a u Hajduku, kao i da usporedbe s drugim klubovima, i to čak po segmentima poslovanja. Pa tako imamo i preglede stadiona u Europi usporedivih s potencijalnim budućim Hajdukovim zdanjem. Takva studiozna publicistička knjiga imala bi svoju publiku i bila bi solidna referentna točka.

Ionako bi potencijalnim članovima NO Haduka u budućnosti bilo pametno pročitati ovo djelo. I zbog stručnih dijelova, koji definitivno uvode u problematiku nogometnih klubova, ali i zbog osobnog, da se mogu pripremiti na ponešto od onog što ih čeka, prije svega medijskog i navijačkog pritiska.