Pokušavam sam sa sobom složiti misli oko onoga što se dogodilo s bengalkama na Rujevici i iskreno u meni se sudaraju dva pogleda na isti događaj.
S jedne strane je onaj dio mene koji je nekad bio dio tog svijeta i koji vrlo dobro razumije što znači ono što se dogodilo. Ljudi koji nikad nisu bili blizu ultras kulture često vide samo baklje na terenu i prekid utakmice. Ali u tom svijetu postoji i druga razina priče.
U kavezu, pod rigoroznim kontrolama, pretresima, kamerama i policijom unijeti toliki arsenal pirotehnike i izvesti organizirani performans je u ultras logici demonstracija sile.
A kada to napraviš kao odgovor na pyro show s druge strane, i to u razmjeru deset puta većem, onda je to u tom kodu i simboličko poniženje protivnika. To je nadmetanje koje postoji na toj sceni već desetljećima i koje ima svoja pravila, svoju logiku i svoju publiku.
I taj dio mene to razumije.
Ali postoji i drugi dio mene. Onaj trezveni navijač koji samo želi uspješan nogometni klub. Koji zna da svaka baklja na terenu znači kazne, prekide, i još jedan kaos oko kluba koji ionako godinama pokušava stati na noge.
Ta dva svijeta često su potpuno nepomirljiva.
S jedne strane je fanatizam koji je izgradio veličinu Torcide. Realno, bez tog fanatizma Hajduk ne bi bio ono što jest. Torcida je desetljećima bila motor emocije, identiteta i otpora. Ona je i plodno tlo iz kojeg dolaze budući navijači, ljudi koji kasnije na različite načine pomažu klubu.
Ali istina je i da je tribina često mjesto gdje smisao pronađu i ljudi s margine društva. I to nije nužno loša stvar - mnogima je upravo taj osjećaj pripadnosti promijenio život. Međutim, taj isti naboj ponekad ode u smjeru koji klubu realno šteti.
I tu dolazimo do problema koji mene osobno muči: kako pomiriti ta dva svijeta?
Jer s jedne strane imaš skupinu koja je emocionalni motor kluba, a s druge strane imaš nogometni klub koji mora funkcionirati u sustavu pravila, kazni i natjecanja gdje takve stvari imaju vrlo konkretne posljedice.
Iskreno, ne znam koji je savršen odgovor.
Ali znam da ignoriranje problema nikad nije rješenje. Mislim da mora postojati ozbiljan razgovor između kluba i Torcide.
Netko iz uprave tko ima autoritet i kredibilitet mora sjesti s njima. Ne s pozicije sukoba, nego s pozicije zajedničkog interesa. Jer na kraju dana, i klub i Torcida žele isto jak Hajduk.
Možda je rješenje upravo u nekom konsenzusu.
Ne znam. I zato me to pitanje zapravo najviše muči.
Jer znam koliko je Torcida važna za Hajduk. Ali isto tako znam koliko Hajduku treba stabilnost ako želi konačno napraviti iskorak na terenu.
Rigorozni moderni standardi.
