Uhvati me neka čudna mješavina tuge i umora dok čitam dio rasprava među vama. Kao da ste dio vas upali u neku vrstu autodestruktivnog refleksa u kojem se na svaku stvar oko kluba pokušava gledati na najcrnji mogući način, često iz želje da budemo “veći katolici od Pape”.

Kao da stalno tražimo gdje je kvaka, gdje je problem, gdje se skriva neka izdaja ideala. I onda dođemo do situacije u kojoj se, figurativno rečeno, svi žele “jebati da im ne uđe”. Sve bi htjeli, ali da se pritom ne napravi nijedan korak koji nosi ikakav rizik ili promjenu.

A ja prvi znam koliko emocija nosi ova priča. Pisao sam i ovdje ogroman tekst o tome što meni osobno znači Hajduk. Nisam netko tko gleda na klub hladno ili utilitarno.

Ali imam osjećaj da smo kao klub i kao zajednica došli do jednog raskrižja.

I to ne običnog raskrižja na ravnici, nego raskrižja iznad provalije.

U jednom smjeru možemo nastaviti putem stalne sumnje, ideoloških čistunstava i unutarnjih ratova. Putem na kojem će Hajduk postati neka vrsta romantičnog projekta koji će možda zadovoljiti određene ideološke krugove, ali će u sportskom smislu ostati trajno zarobljen u vlastitoj simbolici. Karikiram, ali lako možemo završiti kao neki “RNK Anarh” za koji će navijati Dežulović i slični ideološki romantičari . Dakle, klub koji je pojedincima simpatičan, ali nikada stvarno konkurentan.

Drugi put je pokušati od Hajduka napraviti moderan sportski kolektiv. Klub koji ima projekte, strategiju i hrabrost da napravi iskorak. Klub koji će i dalje čuvati svoj identitet, ali neće paralizirati sam sebe iz straha da će svaka promjena biti izdaja.

U Hrvatskoj sustav jest kakav jest. Nije idealan, daleko od toga. Ali ništa od ovoga što se sada pokušava napraviti nije nelegalno niti neviđeno u europskom sportu. To su modeli koji postoje svugdje oko nas.

Zato mislim da je pred nama razdoblje od dvije i pol godine u kojem jednostavno treba stisnuti.

Ovo je, po mom osjećaju, puno veći “sad ili nikad” trenutak nego mnoge stvari koje smo do sada tako doživljavali. Nemojte me krivo shvatiti, članske akcije su i dalje izuzetno važne i one su temelj našeg modela. Ali ovo o čemu sada govorimo je dimenzijama iznad toga. Ovo je pokušaj da se klub pomakne na višu razinu funkcioniranja.

I možda je paradoksalno, ali ja sam zapravo uzbuđen zbog toga. Gotovo sretan. Imam osjećaj da se otvara prostor za nešto veliko.

A onda pročitam dio rasprava i uhvati me ono staro hajdučko malodušje.

Kao da svemu moramo pronaći manu. Kao da ništa ne može biti dobro.

Od igrača, preko uprave, do financija  sve mora biti problemi i ispljucano.

Jer ako već svi govorimo da želimo jak i uspješan Hajduk, onda moramo barem pokušati prepoznati trenutak kad trebamo stati iza nečega.