Ovaj Hajduk zadnjih 20 i kusur godina me podsjeća na film Beskonačan dan. Doslovno se isto ponavlja svake godine. Prvo euforija jer dovodimo pojačanja. Onda nas tukne Dila,Gzira,Tobol i slični i dođe do depresije, malodušnosti... E onda nas opet dignu s jednim-dva zvučna imena koji nisu mogli nigdje drugo cijelo ljeto naći angažman i onda slavodobitno dolaze na Poljud uz velika očekivanja. Ta pojačanj igrsju 2-3 utakmice velikanski, Hajduk niže pobjede, postajemo sve bolji, dođe pokoja lošija utakmica ali ipk fercera. I onda dođe Nova, uzimamo opet koje pojačanje, jer na proljeće ćemo biti baš konkurentni. I onda se dogodi potpuni fijasko. I tako zadnjih 20+ godina.
Zahvaljujem Bogu što sam se rodio ranije i gledao jedan normalan klub bez kompleksa manje vrijednosti koji ne pada na proljeće, nego dapače,proljeća su nekad bila Hajdukova. Hvala Bogu što sam imao priliku gledati igrače koji dišpetom sruše Dinama i Croatiu u Zagrebu, Steauu ili Anderlecht u gostima, držimo na konopcima super jaki Deportivo, Romu...
Opet ponavljam,zadnjih 20 godina je jedan Beskonačni dan koji nema niti svrhe niti smisla. Imam osjećaj da dovedeš 20 najboljih igrača HNLa u klub i daš im da igraju da bi i tada imali raspad i kaos. Jednostavno se nešto jače uvuklo u klub, među igrače, među navijače i nema tome kraja.