Sada bih se malo osvrnuo na priču oko stadiona, nemojte zamjeriti, ali moram.

Iskreno, što više gledam ovu priču oko ''Poljud scena rediviva'', sve sam uvjereniji da je upravo to ono na što sam upozoravao na početku. A ovdje sam i prije nego što se službeno izašlo u javnost s idejama projekta novog stadiona, upozoravao da se ne treba previše osvrtati na različite padobrance i agente koji će pokušati zamutiti vodu u priči oko stadiona.

Ne zato što mislim da svaka ideja treba biti automatski loša, nego zato što je bilo jasno da će se u ovu temu nakačiti milijun ''rješenja'', koncepata i vizija, svatko sa svojom pričom, autoritetom i agendom. I da će to razvodniti fokus. A razvodnjeni fokus osgovara mnogima, o čemu više kasnije.

Meni osobno Fabijanićev projekt ne izgleda kao rješenje, nego kao još jedan pokušaj koji dodatno fragmentira već ionako podijeljenu raspravu. I upravo to se dogodilo.

Umjesto da se kao zajednica fokusiramo na jedan jasan smjer, otvorili smo vrata svima i sada imamo situaciju u kojoj svatko vuče na svoju stranu, a ozbiljna odluka se sve više udaljava.

Što je najluđe, ovo pišem bez navijačkog impulsa, pišem iz perspektive nekoga tko barem donekle vidi kako stvari funkcioniraju iza zavjese.

Najveći problem ove priče je inercija grada. I podredno kluba, odnosno NH s alibi kukanjem u javnom prostoru.

Postoji jasan obrazac: umjesto da se preuzme odgovornost i zauzme jasan smjer, svjesno se pušta da se prostor napuni bukom. Različite ideje, ''stručna mišljenja'', inicijative, poluinicijative, medijski istupi… sve se to tolerira, pa čak i potiče, jer u takvom kaosu nitko ne mora stati iza konkretne odluke.

Imam snažan dojam, a i informacije, da se svjesno pušta da se ljudi međusobno kolju oko koncepata, da se stvara dojam potpune razjedinjenosti i da se cijela priča na kraju razvodni do te mjere da izgleda kao da je nemoguće išta napraviti. U toj fazi je onda vrlo lako zaključiti: ''nema konsenzusa'', ''nije trenutak'', ''pričekajmo''.

U tom procesu ''ovi dolje'', kako nas svekolika hrvatska javnost voli nazivati... ispadnu redikuli koji se ne mogu dogovoriti ni oko osnovnih stvari. A zapravo su samo ostavljeni bez ikakvog okvira i smjera.

S druge strane, pogledajte kako stvari funkcioniraju u Zagrebu. Ne ulazim u vrijednosni sud, ali model je jasan: kad se odluči smjer, svi stanu za isti štap. Postoji vertikala odlučivanja i odgovornosti. Rasprava postoji, ali ne paralizira proces.

Kod nas rasprava postaje alat za neodlučivanje.

To je ključna razlika.

Zato mislim da je u ovoj priči najodgovornija lokalna politika. Ne zato što su nužno protiv projekta, nego zato što nemaju snage, ili volje , preuzeti rizik odluke. Lakše je pustiti da se sve raspline nego stati iza nečega što će neminovno izazvati otpor jednog dijela javnosti.

Nažalost, čini mi se da je vlak za ovu fazu već dobrim dijelom prošao. Priča se ohladila i na višim razinama, fokus se prebacio na neke druge, preče teme i energija koja je postojala polako nestaje.

To je ono što me najviše rastužuje.

Ne zato što je jedan projekt propao, nego zato što smo opet svjedočili istom obrascu: prilika postoji, prostor postoji, ali nema odlučnosti da se to pretoči u konkretan potez.

Ne znam kad će se ponoviti prilika da visoka politika u Hrvatskoj stane iza nečega što se događa u Splitu, Dalmaciji. A kad se i ponovi, sabotirat će se vjerojatno.

Tko sad pita Zadrane i Kalmetu zašto je autoput navučen 100 kilometara prema Zadru preko prijevoja koje šiba bura? I tako preko nekoliko primjera ima svugdje. Još od Jugoslavije.

Ma.

Tužan sam jer mislim, a donekle i znam, prema onome što čujem i vidim da je to-to.