Copy/paste sa Germanijaka
Remi protiv Zire (1-1) u Bakuu ne donosi euforiju, ali donosi nešto puno važnije – pokazao je da Hajduk napokon ide po pobjedu, i to i u Europi, i to u gostima. Možda najvažniji dojam s te utakmice je da se Hajduk u drugom dijelu nije povukao, nije se bojao igre, nije čekao grešku protivnika, nego je krenuo otvoreno i htio preokrenuti stvari na svoju stranu.
To je promjena koju navijači jako dugo čekaju. Nije to bilo briljantno, ali više se ne igra s kočnicom, bez plana, kao što se znalo događati prošle sezone. Ova momčad sad barem ima neku strukturu i pokušava se igrati, ne samo preživljavati.
Trener Gonzalo García uvodi red, a sportski direktor Goran Vučević još je prije početka sezone jasno rekao – ova sezona je sezona stabilizacije. Bez rezultatskog imperativa, bez cilja da se pod svaku cijenu juri trofej. Cilj je da klub napokon stane na zdrave noge, da se posloži sustav, momčad, igra i svlačionica.
I sad je pitanje – mogu li navijači Hajduka to stvarno podnijeti?
Jer godinama se priča da “treba žrtvovat jednu sezonu”. Da se napokon krene graditi klub, a ne loviti iluzije svake godine iznova. Priča se da trebaju igrat naša dica, da ne treba više anonimnih stranaca, da treba strpljenja.
E pa evo, to je upravo ovo što sad gledamo.
Skelin, Hrgović, Sigur, Capan, Skoko, Brajković – momci iz Hajdukovog omladinskog pogona više nisu “tamo neki juniori” nego su postali prvotimci. Igraju. Griješe. Rastu. I nitko više ne može reći da ne dobivaju priliku. Sada je red na svim navijačima da to izdrže. Jer ovo je proces. Greške će dolaziti, padovi su neizbježni. Ali bez toga – nikad neće postojati pravi Hajduk iz svojih temelja.
Klub se okrenuo sebi. Dovođenje igrača poput Pajazitija i Karačića ima smisla – to su ljudi koji poznaju ligu, znaju gdje dolaze, znaju što je Hajduk. Nisu dovedeni na temelju video-kompilacije, nego jer stvarno mogu pomoći. Bar ih ne moramo guglati da saznamo nešto o njima.
Pajaziti je protiv Zire donio živost i hrabrost u veznom redu – ono što je nedostajalo pa tako Krovinović više nije nezamjenjiv, a konkurentnost u svlačionici samo može doprinijeti tome da svi budu bolji. Karačić je pokazao da može biti konkretan po boku, a Šego se polako vraća u onu formu zbog koje je i vraćen iz Varaždina. Kalik je dao važan gol, ali još važnije – nije Hajduk stao nakon toga. Išlo se dalje, po drugi.
To je ono najbitnije – Hajduk je stvarno igrao na pobjedu. Nije se štedio, nije čekao, nije igrao "da ne izgubimo". I to je već ozbiljan napredak. García je nakon utakmice rekao da nije tragedija ispasti od Zire. I u pravu je. Pogotovo kad znaš da si već ispadao i od Gzire. Sramota bi bila da ništa ne mijenjaš, a gubiš jednako. Sad se barem vidi da se pokušava igrati, pokušava napasti, pokušava pobijediti. A to je Hajduk koji većina želi.
Zato – sad kad je napokon krenulo kako su svi godinama govorili da treba, vrijeme je da navijački puk stane iza toga i izdrži. Neće svaki tjedan biti blistav. Bit će poraza, grešaka, razočaranja. Ali ovo je prvi put nakon dugo vremena da se klub pokušava izgraditi s glavom. I ako sad pukne nakon prvog lošeg rezultata – opet će se vrtjeti u krug.
Sad je do navijača. Ovo je to što ste tražili. Hajduk sa svojom dicom, domaćim igračima, trenerom koji traži pobjedu i klubom koji ide putem stabilnosti. Pitanje je samo – imate li snage izdržati put koji ste sami tražili?
