Trenutno sam popriličan pesimista glede budućnosti. Sve smo probali, ništa ne ide. Više ne znam ni što može pomoći ni što učiniti da bi išli naprijed. Ne mislim samo na 1. momčad nego cijeli klub. Osuđeni smo na prosječnost. 

Iskreno ne razumijem ljude koji ovdje komentiraju i relativiziraju nas koji smo pesimisti. Ne razumijem ni one koji su optimisti glede budućnosti kluba. Ne znam na temelju čega bi temeljili optimizam.

Osim ljudi u klubu na pozicijama i igrača, sve ostalo je isto, stalno. Ništa ne ide nabolje. Ruševni stadion (novi nećemo dobit), infrastruktura nula (takav klub a dva loša pomoćna), nema kampa, masa zaposlenih što u logistici što u sportskom sektoru a rezultata nigdje, akademija u 20 godina proizvela koliko - 2,3 reprezentativca, prva momčad konstantna lutanja i tragikomična selekcija igrača i lutanje s trenerima. Napretka nigdje, osim u marketingu a to se može između ostalog zahvaliti nama, budalama koji bespogovorno pratimo klub iako nam ne uzvraća ljubav već dugi niz godina. 

Ovo sve ne pišem kao neki levat, već kao navijač iz kontinentalnog dijela Hrvatske koji ima valjda 300 odlazaka u Split u zadnjih 20 godina i bezbroj puta posjete po ostalim stadionima. Zadnje u Varaždinu, na derbi hvala Bogu nisam mogao ići.

Strašno sam razočaran i ne vidim bolju budućnost, samo nova lutanja bez vizije, strategije, odgovornosti i uz puno obećanja koja se nikad neće ispuniti. 

Nekad se pitam, jel mi se isplati sina od 4 godine uvoditi u ovu muku i patnju. Ne znam hoće li on za svog života dočekat titulu, ja ne vjerujem da ja hoću. 

Slobodno me izminusajte sad, iznapadajte i relativizirajte ovo što pišem. Zadnje tri sezone su me ubile i dokrajčile. Nekad mi treba normabel prije utakmice Hajduka da ju smireno mogu odgledat. 

Odjava.