Najteže od svega nije ni poraz, ni pogrešna taktika, ni pojedinačni kiks koji se jednom dogodi i nestane. Najteže je gledat kako se traži opravdanje za ono što opravdanja nema. Gubimo 3:0 na poluvremenu od momčadi koja nikoga ne ubije ka nas, a danas izgleda kao da je došla po unaprid potpisanu pobjedu, i to je činjenica, gola i ladna.
Zamislite sebe, kako cili dan čekate utakmicu. Ma ne dan dva tjedna nadanja, tihe vjere da bi ovaj put moglo biti drukčije. A onda vas dočeka četrdeset pet minuta koje kao da su napisane protiv svake nade koju nosite. I sada će se pojaviti statističari, spremni vaditi brojke kao štit, uvjeravati da ništa nije tako crno, da je sve to tek privid i da treba strpljenja.
Ali ima jedna jednostavna istina tko nikada nije osjetio travu pod kopačkom, taj lako poviruje da igraju postoci, a ne ljudi. Takvi traže zaklon u grafovima jer nemaju osjećaj za ono što se stvarno događa na terenu. Nogomet se ne igra u tablicama, nego u dahu, u duelu, u trenutku kad srce preskače i zato se ništa ne može opravdati brojkama kad je istina već ispisana pred našim očima.