Farabutti je napisao/la:
Najprije pozdrav svima koji pišu i čitaju. Smatram da je raspra oko novog stadiona pogodan trenutak da se uključim s nekim idejama. Podcjenjuje se utjecaj i ovakvih, malo zastarjelih, javnih općilišta, ali držim da je puštanje ideja i trud svih nas bitan i može donijeti ploda. Gdje ima volje ima i načina.
Pa makar objavljivali bjesomučno po internetu i vukli odgovorne za rukav i bombardirali im mailove s idejama.
Razmišljajući, istražujući i uspoređujući došao sam do sljedećih zaključaka, koji su podložni daljnjoj diskusiji i kritici. Dapače.
[POLJUD 2.0]
Jedino smisleno rješenje: srušit, privremeno preselit Hajduk, napravit novi stadion na istom mjestu
(Dug post, ali vrijedi pročitati do kraja)
Već godinama traje rasprava oko toga što učiniti s Poljudom. Obnova, rekonstrukcija, preseljenje, rušenje, koncesije, javno-privatno partnerstvo... No jedna stvar je sigurna da Poljud kakav danas imamo više nije održiv, ni za Hajduk, ni za Grad Split.
Kao netko tko se , doduše uglavnom u granicama svoje (društvene) struke, bavi javnim projektima, prostornim planiranjem i infrastrukturnim rješenjima, odlučio sam staviti sve na papir i ponuditi logičan, izvediv i financijski opravdan plan koji:
- rješava pitanje atletike
- stvara dugoročnu vrijednost za Split
- ne troši novac bez povrata
Poljud je fizički i funkcionalno gotov. Stadion je izgrađen za Mediteranske igre 1979. godine. Ikona je, jasno, ali je i zastarjela betonska struktura kojoj više nema spasa bez enormnih ulaganja. Nema tu "malo šminkanja", nego dubinski građevinski i infrastrukturni problemi – konstrukcija, drenaža, instalacije, izolacija, sanitarije, press zone, VIP lože, poslovni sadržaji, pristupi...
A i kad bi ga obnovili, što bismo dobili?
Stadion s atletskom stazom, koji Hajduku ne odgovara, Skup za održavanje. Nešto što i dalje ne može generirati novac.
"A da preselimo Hajduk negdje drugdje?"
I to se često spominje. Ali ajmo biti iskreni: gdje? Grad bi morao mijenjati planove, otkupljivati zemljište, pripremati infrastrukturu a što su godine posla i milijunski troškovi. Hajduk bi tako bio bez doma 5+ godina. A grad Split bi ostao bez atletskog stadiona jer Poljud ne bi služio više nikome tj. tko bi održavao tog mastodonta samo za atletske potrebe grada (nažalost skromne potrebe, ali tako je kako je).
RJEŠENJE: Srušit stari Poljud i na istom mjestu izgradit novi, moderan stadion bez atletske staze
Da, zvuči radikalno. Ali to je zapravo najjeftiniji, najbrži i najlogičniji model.
- Faza - Ušminkat Park Mladeži i preselit Hajduk privremeno tamo
- Montažne tribine do kapaciteta 000 sjedećih mjesta
- Novi travnjak, tunel, svlačionice, reflektori
- Minimalna investicija od 4–5 milijuna €
- Stadion ostaje atletici trajno
- Hajduk prodaje svih 10.000 karata bez problema – klub ne gubi novac (ukinu se pretplate)
- Rok izvedbe: 6–8 mjeseci
- faza – Rušenje starog Poljuda
- Segmentno rušenje
- Reciklaža betona i čelika
- Trošak: cca 8–10 mil. €
- Trajanje: 6 mjeseci
- Faza – Izgradnja novog Poljuda ("Poljud 2.0")
- Kapacitet: 000–30.000 sjedećih mjesta
- Bez atletske staze - nogometni stadion
- Komercijalna zona: muzeji, restorani, dućani, coworking, uredski prostori
- VIP lože, skyboxevi, konferencijski centar
- Fotonaponski krov i energetska neovisnost!
- Podzemna garaža!
- Mogućnost organizacije koncerata i evenata
- Inspiracija postojećim "ljuskastim" dizajnom, ali moderniziran
- 100 milijuna €
- Financiranje: Grad + Država + EU fondovi + djelomični komercijalni partneri
- 5 – 3 godine
Zašto školjkasti dizajn i dalje ima smisla za Poljud 2.0
Mnogi misle da novi stadion mora nužno biti moderna „kutija“ jer to danas rade Englezi, Nijemci, Danci itd. Ali Split nije industrijski grad sjeverne Europe, niti je Poljud lokacija koja podnosi generičku betonsku kocku bez identiteta. Školjkasti dizajn naravno ne nužno identičan starom Poljudu, ali inspiriran njime i dalje ima i logike i funkcije i simbolike.
Prvo, treba uzet u obzir prostorni kontekst. Split je grad u kojem je priroda oblikovala arhitekturu više nego što je arhitektura oblikovala prostor. Imaš zavučene uvale, lučne linije obale, amfiteatralne padine koje se spuštaju prema moru. Stari Poljud je projektiran upravo u tom duhu da stadion nije “nasađen” na teren, nego kao da je izrastao iz njega. Njegova školjkasta forma doslovno obuhvaća teren i gledatelje u jednom prirodnom luku. To nije bila forma radi forme, nego arhitektura koja odgovara Splitu.
U tom smislu, novi Poljud ne treba kopirati stari, ali bi ga trebao reinterpretirati u duhu tog prostora. Treba zadržati fluidnost, zakrivljenost, otvorenost prema moru. Moderni dizajn može i treba biti funkcionalan, ali ne smije zaboravit gdje se nalazi.
Većina današnjih novih stadiona ide u pravcu kompaktnosti, modularnosti, zatvorenog volumena, jer se nalaze u gustom gradskom tkivu gdje je funkcionalnost iznad identiteta. Tamo to ima smisla.
Tehnički gledano, školjkasti dizajn danas je možda čak i lakši za izvedbu nego što je bio 1979. Danas imamo savitljive aluminijske i čelične nosače, ETFE panele i 3D krojenje fasadnih oplata. Krivulje više nisu skupe kao nekad i sad su praktički industrijski standard u muzejskoj i sportskoj arhitekturi. Znači, stadion koji „valovito diše“ s prostorom se više ne mora projektirati s mukom jer to je danas sasvim izvedivo i uz realan budžet.
Postoje i svjetski primjeri takvog razmišljanja: Al Janoub Stadium u Kataru (Zaha Hadid), Arena das Dunas u Brazilu, Aviva Stadium u Dublinu, Allianz Riviera u Nici, Stade de Bordeaux u Francuskoj. Guglajte malo. Svi ovi stadioni kombiniraju suvremene materijale s fluidnim, organskim formama koje poštuju prostor u kojem se nalaze.
Poljud 2.0 može biti moderan , dakle da koristi nove materijale, ima komercijalne zone, energetsku učinkovitost, pametne sustave... Može biti školjkasto zakrivljen jer se time veže na svoju povijest. I može opet biti prepoznatljiv jer nijedan stadion u regiji, široj regiji rekao bih, neće imat takvu siluetu.
Ne mora svaki stadion bit kutija. Split nije predgrađe Londona.
Može li se nešto iskoristiti od starog Poljuda za novi stadion? Može – i više nego što mislite.
Kad se uopće povede razgovor o rušenju nekog objekta, posebno tako emocionalno nabijenog kao što je Poljud, prvo što ljudi kažu je: "Šteta je sve to bacit." I to je skroz legitimno pitanje. Ali stvar je u tome da – ako se ruši planski, stručno i s ciljem da se napravi nešto novo i bolje – ogromna količina materijala se može reciklirati i ponovno upotrijebiti. Ne nužno u nosivoj konstrukciji novog stadiona, ali svakako u njegovoj infrastrukturi, podlogama i sustavima.
Prva i najmasovnija komponenta je armirani beton. On se, kad se stadion ruši, mehanički usitnjava u posebno za to namijenjenim postrojenjima – i od toga nastaje tzv. RCA, odnosno "recycled concrete aggregate". Taj reciklirani beton se koristi kao nasipni materijal, podloga za nove temelje, kao punjenje ispod nogostupa, parkirališta, staza, pa čak i kao dio manje zahtjevnih betonskih elemenata. Ne koristi se za nosive konstrukcije (npr. armirane stupove i grede), ali može značajno smanjiti potrebu za vađenjem novog šljunka, što je i financijski i ekološki dobitak. Osim toga, reciklaža betona znači manje prijevoza šute na deponij i manji ugljični otisak.
Druga vrijedna komponenta je čelik. Svi čelični dijelovi – ograde, rukohvati, armaturne šipke, kablovi – mogu se gotovo 100% reciklirati. Oni se režu, sortiraju i pretapaju te ponovno koriste za izradu nove armature, nosača, pa čak i krovnih struktura. Čelik je zapravo najvrjedniji dio ruševine u sirovinskom smislu jer ima visoku tržišnu vrijednost i potpuno je kružno iskoristiv.
Što se tiče plastike i PVC-a, tu je stvar kompliciranija. Cijevi, ventilacijski kanali, razne obloge – sve to se može djelomično reciklirati, ali samo ako je dobro razvrstano i ako ide u specijalizirana postrojenja. Nije sav taj materijal za bacanje, ali nije ni realno očekivati da će završiti u novom stadionu.
Zanimljiv dio su i sjedeći elementi, reklame, svlačionice i razna druga oprema. Tu ima i emotivne i praktične vrijednosti. Mnoge od tih stvari se mogu donirati manjim klubovima, školama, amaterskim ligama, a dio se može prodati navijačima kao memorabilija. Sjetite se kako su u Stuttgartu fanovi kupovali sjedalice sa starog stadiona. Tako nešto bi Hajduk mogao napraviti i bolje – kroz službenu klupsku kampanju, uz priču i autentičnost.
S druge strane, ima i stvari koje se jednostavno ne mogu iskoristiti. Stari temelji gotovo sigurno neće odgovarati novoj konstrukciji – naročito ako stadion ide bez atletske staze i s potpuno drugačijom nosivom mrežom. Krovne membrane, stari polikarbonati i električne instalacije više nisu sigurni ni funkcionalni. Zidovi, sanitarije, podne obloge – to su elementi koji su fizički i tehnološki istrošeni i jednostavno ne zadovoljavaju današnje standarde.
U praksi cijeli taj proces izgleda ovako: prvo se napravi detalan inženjerski nadzor, gdje stručnjaci označe što se može očuvati ili demontirati. Rušenje se radi fazno – počinje se od krova i vanjskih tribina, prema unutra. Na licu mjesta se sve sortira: beton, čelik, plastika, kompoziti. Dio se drobi odmah, a dio se prevozi u reciklažne pogone. U novoj gradnji ti materijali se onda koriste u podlogama, okolišu, nenosivim zonama i tehničkim slojevima.
Ovo nije teorija – to se već radilo u praksi. U Francuskoj je kod Stade de Bordeaux čak 90% betona starog stadiona reciklirano za temelje i okoliš. U Kopenhagenu je armaturni čelik sa starog objekta pretopljen i iskorišten za novi krov. U Stuttgartu su se sjedalice prodavale navijačima kao suveniri. Ako se želi – može se.
Znači, rušenje Poljuda ne znači bacanje Poljuda. Beton se vraća kao nasip, čelik kao konstrukcija, dio inventara može dobiti drugi život. Realno se može reciklirati i iskoristiti više od 60% ukupne mase starog stadiona, što ima i ekološku i financijsku logiku. Pametno izvedeno, to je prva faza gradnje novog Poljuda.
Rijetko čitan lancune i inače ne podržavan kad to ljudi rade, al ovaj mi je bija baš zanimljiv za pročitat moran priznat.
