Iman jedno pitanje za sve forumaše, ako bi se neko nadoveza da raspravljamo napokon o nekoj temi a ne uvik o sitnicama.

Hajduk je virujen za sve nas ode bijeg od svakodnevnice, problema, svega šta nas opterećuje. Na 90 minuta zaboravimo i na svađe i račune i stresove i sve obaveze koje imamo i jednostavno uživamo. Naravno, nogomet nije najbitnija stvar na svitu pored zdravlja, familije i prijatelja.

Al opet, Hajduk nas okuplja, spaja, daje osićaj pripadnosti. Daje nam zajednički jezik i emociju koja se ne može mirit ničim drugim. Kad gubimo, osićamo frustraciju, kad pobjeđujemo pojavi se euforija koja ti digne cijeli dan.

Pa pitan vas koliko Hajduk zaista utječe na naše živote? Je li to samo bijeg i zabava, ili je dio nas, naših vrijednosti i identiteta? Da li bi, karikiran, kad bi se napili nakon proslave titule prvaka nastavili cilu noć piti za Hajduka, ili bi otišli ća zaboravili i na Hajduka i titulu ako bi se stvorile prilika sa npr, pripadnicon lipšeg spola cili ostatak večeri?

Kako držat ravnotežu između strasti za klubom i stvarnog života koji je izvan tribina?

Koliko Hajduk stvarno utječe na naše odluke i raspoloženje izvan stadiona?

Je li naša ljubav prema klubu više bijeg od problema ili istinska strast koja nas definira?

Koliko smo spremni žrtvovat stvari za Hajduk, prijatelje, noći, izlaske, pa čak i ljubavne prilike?

Di završava strast i počinje opsesija, i kako to razlikovat?

Ako bi Hajduk osvojio titulu, koliko bi to utjecalo na naše stvarne prioritete u životu?

Možda skupin minuse al ovo je tema koja me zanima i kojoj volin pričat sa ljudima za promjenu, a ne o Marešiću ili Vitoru Sanchezu. Pa eto, ako dobijen i jedan konkretan opširan odgovor, vridilo je tipkat

Iman jedno pitanje za sve forumaše, ako bi se neko nadoveza da raspravljamo napokon o nekoj temi a ne uvik o sitnicama.

Hajduk je virujen za sve nas ode bijeg od svakodnevnice, problema, svega šta nas opterećuje. Na 90 minuta zaboravimo i na svađe i račune i stresove i sve obaveze koje imamo i jednostavno uživamo. Naravno, nogomet nije najbitnija stvar na svitu pored zdravlja, familije i prijatelja.

Al opet, Hajduk nas okuplja, spaja, daje osićaj pripadnosti. Daje nam zajednički jezik i emociju koja se ne može mirit ničim drugim. Kad gubimo, osićamo frustraciju, kad pobjeđujemo pojavi se euforija koja ti digne cijeli dan.

Pa pitan vas koliko Hajduk zaista utječe na naše živote? Je li to samo bijeg i zabava, ili je dio nas, naših vrijednosti i identiteta? Da li bi, karikiran, kad bi se napili nakon proslave titule prvaka nastavili cilu noć piti za Hajduka, ili bi otišli ća zaboravili i na Hajduka i titulu ako bi se stvorile prilika sa npr, pripadnicon lipšeg spola cili ostatak večeri?

Kako držat ravnotežu između strasti za klubom i stvarnog života koji je izvan tribina?

Koliko Hajduk stvarno utječe na naše odluke i raspoloženje izvan stadiona?

Je li naša ljubav prema klubu više bijeg od problema ili istinska strast koja nas definira?

Koliko smo spremni žrtvovat stvari za Hajduk, prijatelje, noći, izlaske, pa čak i ljubavne prilike?

Di završava strast i počinje opsesija, i kako to razlikovat?

Ako bi Hajduk osvojio titulu, koliko bi to utjecalo na naše stvarne prioritete u životu?

Možda skupin minuse al ovo je tema koja me zanima i kojoj volin pričat sa ljudima za promjenu, a ne o Marešiću ili Vitoru Sanchezu. Pa eto, ako dobijen i jedan konkretan opširan odgovor, vridilo je tipkat

kako se ičemu nadat kad vidiš Hrgovića kako gleda u pod cilo vrime,taj nikome ne gleda u oči,kako se nadat kad vidiš krova i giljamona a na klupi mali škoko sa frizuricon koji jadan uđe i s leđa mlatara rukicama

muka mi je od jučer ali san iskusan i spremno čekan novu u nedilju

Iman jedno pitanje za sve forumaše, ako bi se neko nadoveza da raspravljamo napokon o nekoj temi a ne uvik o sitnicama.

Hajduk je virujen za sve nas ode bijeg od svakodnevnice, problema, svega šta nas opterećuje. Na 90 minuta zaboravimo i na svađe i račune i stresove i sve obaveze koje imamo i jednostavno uživamo. Naravno, nogomet nije najbitnija stvar na svitu pored zdravlja, familije i prijatelja.

Al opet, Hajduk nas okuplja, spaja, daje osićaj pripadnosti. Daje nam zajednički jezik i emociju koja se ne može mirit ničim drugim. Kad gubimo, osićamo frustraciju, kad pobjeđujemo pojavi se euforija koja ti digne cijeli dan.

Pa pitan vas koliko Hajduk zaista utječe na naše živote? Je li to samo bijeg i zabava, ili je dio nas, naših vrijednosti i identiteta? Da li bi, karikiran, kad bi se napili nakon proslave titule prvaka nastavili cilu noć piti za Hajduka, ili bi otišli ća zaboravili i na Hajduka i titulu ako bi se stvorile prilika sa npr, pripadnicon lipšeg spola cili ostatak večeri?

Kako držat ravnotežu između strasti za klubom i stvarnog života koji je izvan tribina?

Koliko Hajduk stvarno utječe na naše odluke i raspoloženje izvan stadiona?

Je li naša ljubav prema klubu više bijeg od problema ili istinska strast koja nas definira?

Koliko smo spremni žrtvovat stvari za Hajduk, prijatelje, noći, izlaske, pa čak i ljubavne prilike?

Di završava strast i počinje opsesija, i kako to razlikovat?

Ako bi Hajduk osvojio titulu, koliko bi to utjecalo na naše stvarne prioritete u životu?

Možda skupin minuse al ovo je tema koja me zanima i kojoj volin pričat sa ljudima za promjenu, a ne o Marešiću ili Vitoru Sanchezu. Pa eto, ako dobijen i jedan konkretan opširan odgovor, vridilo je tipkat