Boro Primorac, par zanimljivih stvari, doduše ništa novo.
Došao sam iz Arsenala, gdje smo imali 12 terena. Obećavali su mi bolje uvjete, išao sam u Divulje, blizu Trogira, čak i stavio kamen temeljac - i ništa. Putovali smo na utakmice mlađih kategorija u Zagreb, dobro, pustimo Dinamo, ali Osijek, Zaprešić, Sesvete… Svi su imali bolje uvjete od nas. Kod nas je omladinska škola imala jedan veliki teren s umjetnom travom, te dva mala. Na tom jednom velikom igraju pioniri, kadeti, juniori, žene… Žao mi je zbog toga jer smo izgubili šest-sedam igrača kojima su otišli križni ligamenti.
- Što se dogodi u familiji treba ostati u familiji. Ne volim kada sve izlazi vani. U Arsenalu ni moji doma nisu znali o čemu sam razgovarao s Arseneom Wengerom, a kamoli netko drugi. Sve je ostajalo u četiri zida i tako iz dana u dan, više od 20 iscrpljujućih godina, gdje je svako tri dana bila utakmica. Ovdje bih održao sastanak, važna tema, nas šestorica, kasnije sve izađe u medijima. Vraćao sam se u prostoriju gledati snima li od negdje kamera. To je Hajdukov problem, otvorena pitanja se rješavaju na drugačiji način, ne treba sve davati vani