po meni je pogrešno ovu priču svoditi na 'sponzorstvo' u smislu: logo na dresu, led paneli i nešto hospitalityja. to je jedna opcija, i tu pričamo o normalnom hajdukovom rangu od možda 1-5 milijuna eura godišnje, ili o ekstremno jakom strateškom sponzorstvu od recimo 7-10 milijuna godišnje ako se paket jako proširi.
ali whitebit/hajduk aranžman može imati još niz dodatnih opcija: višegodišnji ugovor s avansnom uplatom, kreditnu liniju ili bankarsku garanciju za likvidnost, ulaganje u akademiju/kamp/infrastrukturu, naming prava za neki projekt, digitalnu platformu za članove/navijače, payment/crypto/loyalty rješenja, regionalne marketinške aktivacije, zajedničku komercijalnu tvrtku ili projektni SPV za monetizaciju brenda, sadržajnu/media produkciju, međunarodnu fan bazu, bonuse vezane uz europu i rezultate, pa čak i neki oblik strateškog savjetodavnog tijela.
dakle, novac može ući kao prihod od sponzorstva, kao avans, kao projektno ulaganje, kao kredit/garancija ili kao zajednički komercijalni projekt. i da, dio tog novca se posredno ili izravno može koristiti za transfere, dok god sportske odluke ostaju u rukama hajduka, a ne sponzora.
zato mi nije čudno da je u toj fazi u razgovoru pavasović, a ne samo bilić ili komercijala. statut hajduka upravo nadzornom odboru daje ovlast da nadzire vođenje poslova društva, daje suglasnost na poslovne i financijske planove i daje suglasnost upravi o pitanjima predviđenima statutom.
još važnije, članak 29. kaže da uprava mora imati prethodnu suglasnost NO za pravne poslove iznad 200.000 eura ili poslove dulje od 3 godine, za raspolaganje imovinskim pravima poput žigova, brendova, domena i drugih prava intelektualnog vlasništva, za osnivanje ili sudjelovanje u drugim društvima, za utvrđivanje organizacije društva i za utvrđivanje poslovne politike društva.
pa ako pirić/whitebit ne dolaze pitati samo 'koliko košta reklama na dresu', nego ispituju granice strateškog partnerstva, zaštite ulaganja, komercijalnih prava, digitalnog projekta ili potencijalnog ulaska u širu strukturu odlučivanja, onda je NO upravo instanca koja u ovoj fazi mora postaviti granice. uprava pregovara konkretan posao, ali NO mora reći što je statutarno, poslovno i politički prihvatljivo.
drugim riječima: ako je tema samo reklama, ideš kod uprave; ako je tema kapital plus institucionalni okvir, onda razgovor s ljubom nije anomalija nego dokaz da se ne priča samo o logu na prsima.
