Nakon dugo vremena opet ona prava nervoza u želucu prije utakmice. Ono kad cijeli dan znaš da se igra, pokušavaš se ponašati normalno, a zapravo ti negdje u pozadini stalno vrti utakmica. Falilo mi je to, koliko god nije zdravo.
A onda je utakmica krenula i, zanimljivo, nervoza je dosta brzo jenjala. Nakon prvih nekoliko minuta sam nekako shvatio da možemo mi igrati s njima. Nisu nikakvi vanzemaljci i ovo nije utakmica u kojoj moraš čekati neko čudo da bi imao šansu.
Generalno, dosta šizofrena utakmica. Skoro svaki naš igrač imao je u tih 90 minuta i neke baš dobre i neke potpuno očajne dionice. U jednom trenutku misliš „e, to je to“, dvije minute kasnije se hvataš za glavu. Valjda nam je tako suđeno.
Atmosfera solidna, broj ljudi taman. Imao sam čak neki feeling kao protiv Uniree prije, jebote, sad već 16 godina. Možda sam si to samo umislio jer sam prije utakmice gledao one stare sažetke, ali eto, vratilo me malo.
Elem, koga izdvojiti?
Šego(l), momčino moja. Samo radi, radi, radi i isplatit će se. Koliko taj momak nama znači za igru, to je čudo. Strašno mi je drag, ima karakter i ima tu pozitivnu prgavost - naglašavam pozitivnu, jer postoji i ona druga, kakvu imaju neki naši idoli. Gol je samo kruna svega što daje ekipi.
Dalisson - nogometaš, jebote. Bravo momak. I ne kažem to samo zato što je zabio. Gol je samo kruna dobre predstave. Vidiš kad netko razumije igru i kad mu lopta nije strani predmet.
Bamba dobra predstava, ali i dalje mi pojačava gastritis s kojim se već ionako mučim. Kod njega jednostavno nikad ne znaš. Kredit je odavno potrošio, ovo sad samo vraća kamate. Do glavnice ima još iha-ha.
Šotiček u napadu očajan. Baš očajan. Ali obrambeno je odradio puno toga i pokrivao, iako mu to realno nije forte, pa mu to treba priznati.
Šutalo je dijete, ali vidiš da voli igrati. Samo da ne izgori. Ovakve utakmice su psiho rollercoasteri i za iskusne igrače, kamoli za njega.
Meljo... jebiga.
Ćaća - užas. Iskreno, čim je ušao imao sam loš predosjećaj. Čovjek mi je postao loš omen. Pričajte što hoćete, ali ja stvarno mislim da je trenutno ne samo fizički nego i metafizički uteg za ovu ekipu. Neću sad secirati svaki potez i raditi mu patologiju od nastupa, ali kad sve zbrojim - puno više minusa nego pluseva.
Puki - s razlogom je još uvijek tu kod nas, da se ne lažemo. Fizika, skok, trka, zalaganje, sve super. Tu mu nitko ništa ne može reći. Ali momak jednostavno nema osjećaj za vezni red, a prema naprijed je ograničen skillsetom. Drag mi je, bitan nam je i protiv slabijih može izgledati dominantno, ali kad dođe ovakva razina protivnika, limiti se vide. To je jednostavno realnost.
Za Pajazitija stvarno nemam riječi, ali tu dio ide i Garciji na dušu. Ne možeš očekivati čuda ako čovjeka dovedeš u poziciju u kojoj mu maksimalno naglašavaš mane, a skrivaš ono što zna.
Del Moral solidan. Malo je teretniji, nije igrač od kojeg ćeš dobiti neku lepršavost, ali balans koji daje ekipi je strašan. Takvi igrači se često primijete tek kad ih nema.
Sigur sramotan. I jedan od tih negativno prgavih. Postoji borbenost, postoji bezobrazluk koji ti koristi, a postoji i ono kad samo radiš gluposti i štetiš ekipi. Velika razlika.
Hrgović solidan.
Marešić i Raci okej, iako je i tu bilo nekoliko situacija za lagani gastritis. Raci generalno dobar, ali kod njega me uvijek strah tog jednog brainfarta koji može doći niotkuda. Slično kao s Pajazom. Nisam rasist.
Silić se polako pretvara u Kalinića i od toga me prolazi jeza niz kralježnicu. Ali da se razumijemo - Kalinića u lakat-fazi, ne Kalinića u reprezentacija-fazi. Neke intervencije su mu super, djeluje veliko, autoritativno, ali onda krene nešto plivati i mahati rukama, odmah ti tlak ode gore.
Van Horenbeeck neocijenjen.
Ima tu milijun stvari za popraviti, individualno se oscilira nenormalno i definitivno nismo momčad kojoj možeš vjerovati zatvorenih očiju, ali protiv Rakowa se vidjelo da možemo igrati.
Prolazimo.
Rigorozni moderni standardi.
