Akabande i Bakabambe, Ugande i Bugande.
Idemo dalje.
Ima tih utakmica zbog kojih čovjek opet shvati zašto se uopće toliko živcira oko nogometa.
Jer realno, kad pogledaš sa strane, sve je to pomalo suludo. Odrastao čovjek, ima svojih problema, obaveza, računa, leđa ga bole kad krivo spava, živci mu već odavno nisu tvornički i onda još dobrovoljno odluči nekoliko sati života posvetiti tome da mu dvadesetak ljudi koje uglavnom nikad nije upoznao određuje tlak i raspoloženje.
Ali valjda baš zato ovo i volimo.
Život je ionako najvećim dijelom sastavljen od pokušaja u kojima nisi siguran hoćeš li uspjeti. Guraš nešto mjesecima, nekad godinama. Dobiješ po glavi, napraviš dva koraka naprijed pa tri nazad, uvjeriš se da si nešto naučio pa te život uredno demantira već idući četvrtak. I svejedno ponovno ustaneš i ideš.
A onda se ponekad dogodi onaj trenutak zbog kojeg je vrijedilo.
Nisi postao bolji, pametniji ili jači preko noći. Nego zato što si jednom, baš kad nije izgledalo izgledno, izgurao do kraja. I onda iz sve one muke, nervoze, sumnje i promašaja dođe neka mala katarza.
Nogomet ti to samo servira u koncentriranom obliku.
Zato mi je ova utakmica kontra Rakuwa specifična.
Nemamo pravo ponašati se kao da ćemo nekoga pregaziti jer se zovemo Hajduk. Imamo svojih mana koliko hoćeš, svi ih znamo, a mi koji pratimo ovaj klub sposobni smo ih pronaći i kad ih nema.
Ali prvi put nakon dugo vremena imam osjećaj da ne idemo tamo tražiti čudo.
Idemo igrati utakmicu.
Protiv ozbiljne momčadi, na njihovom terenu, u situaciji gdje će biti teško, gdje će biti trenutaka kad će izgledati da ne možemo, gdje ćemo vjerojatno barem jednom svi kolektivno viknuti ''šta radiš jebate'' pola sekunde prije nego što netko napravi baš to.
Ne trebaju mi velike izjave, povijesni govori ni priče o sudbini. Ne treba mi ni jedanaest ratnika koji će poginuti za dres, jer bih iskreno više volio jedanaest nogometaša koji će odigrati pametno.
Samo želim da izađu bez kompleksa.
Da trče kad treba trčati, da stanu na loptu kad treba stati, da ne paničare kad dođe loših pet minuta. Da vjeruju jedni drugima. Da shvate da preko puta njih nisu nikakvi mitski Poljaci isklesani od čelika, nego jedanaest drugih ljudi koji također mogu pogriješiti, kojima također mogu zadrhtati noge i koji će također početi gledati semafor ako ih dovoljno dugo držiš u nelagodi.
Preživjeli smo mi kao navijači puno gore stvari od Rakowa.
Rigorozni moderni standardi.
