Ovo je naša krv
Mali disclaimer na početku. Uhvatila me neka inspiracija, valjda zbog četvrtka i Ajaxa, pa skužajte na dužem postu. Kao netko tko poprilično često kritizira naše kolektivno stanje uma, tu potrebu da od svake utakmice radimo povijesni događaj, od svakog igrača junaka, a od svakog poraza nacionalnu tragediju, moram priznati da ni sam nisam imun na sve to. Dapače. Čovjek može godinama graditi nekakav racionalan odnos prema nogometu, rugati se patetici i našim mitovima, a onda čuje nekoliko taktova neke stare pjesme i sav taj mukotrpno izgrađeni racionalizam ode u tri pičke materine. Jebiga.
Postoji jedna snimka kojoj se povremeno vraćam. Poljud, 1. ožujka 1995. Hajduk i Ajax, četvrtfinale Lige prvaka. Na travnjaku Doris Dragović u bijeloj haljini pjeva Ovo je naša krv, a oko nje stadion koji u tom trenutku kao da nije sasvim svjestan da sudjeluje u stvaranju vlastite uspomene.
Jer nitko tada nije znao da će to jednog dana biti prizor kojem ćemo se vraćati trideset i jednu godinu kasnije. Nitko nije mogao znati da će jedna obična nogometna večer, koliko god velika bila, postati svojevrsna vremenska kapsula jednog grada, jedne generacije i jednog Hajduka.
Ajax je tada bio najbolja momčad Europe, samo to još nije bilo službeno potvrđeno. Van Gaal, Litmanen, Kluivert, braća De Boer, Seedorf, Overmars. Nogometna budućnost koja je došla na Poljud, a mi smo protiv nje odigrali 0:0. Dva tjedna kasnije u Amsterdamu izgubili smo 3:0 i ta je priča završila. Barem njezin nogometni dio.
Ovaj drugi, važniji za nas koji od nogometa često tražimo ono što nam on zapravo nije dužan dati, nastavio je živjeti.
Zanimljivo je kako vrijeme mijenja značenje stvari. Te 1995. pjesma Ovo je naša krv nije bila samo navijačka pjesma. Bila je proizvod jednog vremena, rata koji još nije završio, jedne posebne kolektivne emocionalne napetosti. U njoj je bilo svega što je tadašnje društvo nosilo sa sobom: i tuge i ponosa, i prkosa i straha, pa i onog našeg gotovo urođenog pretjerivanja u osjećajima.
Danas je lako biti ciničan prema takvoj simbolici. I sam to često jesam. Uostalom, ako se dovoljno dugo baviš Hajdukom, prije ili kasnije razviješ određenu alergiju na velike riječi. Previše smo se puta njima služili kao nadomjestkom za rad, znanje i rezultate.
E, onda pogledaš tu snimku.
Doris stoji nasred Poljuda, tribine pjevaju, a u svemu tome postoji nešto što se jednostavno ne može objasniti tablicom, taktikom ni ekonomikom nogometnog kluba.
Onda shvatiš da te ne dira samo pjesma. Dira te vrijeme.
Trideset i jedna godina nije mala stvar. U međuvremenu su neki ljudi otišli, neki se rodili, neki koji su tada bili djeca danas vode vlastitu djecu na Poljud. Promijenile su se države, gradovi, poslovi, prijateljstva i ljubavi. Promijenili smo se i mi sami, premda većina nas to nerado priznaje.
A Hajduk je ostao.
Ne nužno bolji. Često ni približno onakav kakvim bismo ga željeli. Ponekad upravo suprotno.
Ali ostao je kao nekakva čudna konstanta u životima u kojima se gotovo sve ostalo promijenilo...
U četvrtak ponovno dolazi Ajax.
Samo što ovaj put ne igramo četvrtfinale Lige prvaka, nego prvo kolo Konferencijske lige. Ni Ajax više nije onaj Ajax, a bogami ni Hajduk nije onaj Hajduk.
U tome ima neke gotovo okrutne simbolike. Dva kluba koja su nekoć pripadala sasvim drukčijem europskom nogometnom svijetu sada se susreću nekoliko katova niže. Nogomet se promijenio, novac je promijenio sve, a povijesne zasluge, na našu žalost, ne donose bodove.
Ipak, u četvrtak će ponovno biti Poljud. Ponovno Ajax. Ponovno ona osobita nervoza koju čovjek osjeti već nekoliko dana prije utakmice, premda se prethodno sam sa sobom dogovorio da se više neće toliko nervirati oko baluna.
Vjerojatno ćemo opet secirati sastav, zamjene, Garciju, Livaju, tko je trebao igrati, a tko nije. Netko će nakon petnaest minuta već otpisati pola momčadi, netko će najavljivati europsko proljeće, a netko će, sasvim u skladu s našom tradicijom, biti uvjeren da je baš on jedini normalan među trideset tisuća luđaka.
Sve je to dio folklora.
Ali volio bih da se u četvrtak, barem na nekoliko trenutaka, dogodi nešto drugo.
Da stadion ponovno postane jedno. Da se na trenutak utišaju sve naše podjele, frustracije i vječne rasprave o tome tko je veći, a tko ispravniji hajdukovac. Da tih nekoliko desetaka tisuća ljudi osjeti ono jednostavno zadovoljstvo zajedničkog pripadanja nečemu, bez potrebe da to odmah pretvaramo u ideologiju.
Ne trebamo glumiti 1995. Niti je možemo ponoviti.
Ta je godina pripadala nekim drugim ljudima, nekom drugom vremenu i nekom drukčijem Hajduku.
A i mi smo, barem se nadam, u ove trideset i jednu godinu nešto naučili.
Možda je vrijeme da prestanemo stalno pokušavati vratiti prošlost i da napokon počnemo stvarati uspomene nekim novim generacijama.
Jer upravo je to najljepše u onoj staroj snimci. Ljudi na njoj ne znaju da će jednog dana biti dio povijesti. Oni samo stoje na tribini, pjevaju i čekaju da utakmica počne.
I to im je dovoljno.
Pa neka tako bude i u četvrtak.
A ako s razglasa ponovno krene Doris, ako se Poljud digne i ako se čovjeku koji je inače sasvim sposoban napisati tri kartice teksta protiv navijačke patetike odjednom stegne grlo, neka mu bude oprošteno.
Postoje stvari koje s godinama prestaneš razumjeti, ali ih ne prestaneš osjećati.
Možda je Hajduk jedna od njih.
I možda nam baš zato, uza sve što nam je priuštio, još uvijek toliko znači.
Rigorozni moderni standardi.
