Nameće se pitanje — je li to trebalo biti to?
Kada u četiri utakmice zaredom ne upišeš pobjedu, onda je to u Hajduku uvijek to. Otkaz je u takvoj situaciji gotovo neizbježan i samo Lukša Jakobušić je u zadnjih godinu dana potpisao četiri otkaza trenerima. Ali donosi li takva praksa ikakvu korist? Koliko se trenera spržilo u zadnje četiri godine, a što se zapravo postiglo svim tim smjenama? Bi li bilo pametnije ostaviti čovjeka do zimske pauze i pričekati kako bi vidjeli što će se dogoditi umjesto da se ponavlja dokazano neuspješni recept?
Kao što je zaključio Josip Korda u detaljnoj statističkoj analizi različitih parametara koji evaluiraju Gustafssonov učinak na klupi, Hajduk ne igra ni blizu katastrofalnog kako se to prezentira, ali ni palac nije visoko u zraku. Postoji niz stvari u kojima je Hajduk loš, ali postoji i još duži niz stvari u kojima je vrlo solidan. Najznačajnija od tih stvari u kojima je Hajduk solidan jest efikasnost prijenosa lopte u opasne zone terena. Uostalom, dovoljno je uzeti dvije od zadnje tri utakmice iz negativnog niza. Hajduk je protiv Šibenika i Gorice imao po tri velike prilike koje je promašio te je u navedenim utakmicama više puta gađao vratnice suparničkog gola.
Ako opasnu zonu definiramo dovoljno usko da svima bude jasno i svedemo je na suparnički kazneni prostor koji je uvijek na istom mjestu, onda je Hajduk u dvije utakmice protiv Šibenika i Gorice neposredno pred suparničkog vratara uspješno došao ukupno 76 puta, a iz tih situacija je kreirao 33 udarca na gol. Dakle, pričamo o situacijama kada je Hajduk u te dvije utakmice imao kontrolu lopte u suparničkom kaznenom prostoru. Ne kada je napucavao lopte, neuspješno centrirao i pokušavao ‘bunariti’. Uspješno je u suparnički kazneni prostor ušao 76 puta, a iz kaznenog prostora — dakle, neposredne blizine gola — je pucao 33 puta. Zabio je nula golova.
Ako općenito govorimo o takvim situacijama, ne konkretno o Hajduku, to što je momčad došla ispred suparničkog gola ne mora nužno biti trenerova zasluga. Momčadi često u opasne zone dolaze kroz igračku kvalitetu i na račun inspiracije, a ne sistema. Ali jedna stvar je ipak univerzalna — trener, bio on zaslužan za dolazak pred suparničkog vratara ili ne, ne može ući s klupe i ugurati loptu preko gol crte.
Hajduk je u dvije od tri sporne utakmice stvorio sasvim dovoljno, a to što nije zabio zbilja nije Gustafssonova krivica. Međutim, to što u trećoj utakmici nije stvorio nešto slično itekako ide treneru na dušu.
Ideja koja blijedi
Lošija utakmica se uvijek može dogoditi. Hajduk je u svim važnim obrambenim i napadačkim parametrima statistički druga momčad lige i nema kategorije u kojoj je katastrofalan. U usporedbi s mandatom Paola Tramezzanija, Hajduk u Gustafssonovom mandatu puca 40 posto više i suparnicima dopušta pet posto manje udaraca. Na tako malom uzorku uvijek ovisite o faktoru sreće kada će se neka lopta odbiti unutra ili van i hoće će jedan sudac labavi kontakt suditi kao jedanaesterac, dok drugi neće. Ali kada podvučete crtu, Hajduk ni u jednoj bitnoj kategoriji nije značajnije pao u odnosu na Tramezzanijev mandat.
Hajduk je jasnije izgledao u prve tri utakmice njegova mandata nego u zadnje tri. Ni te prve tri nisu bila neki rezultatski festival; Hajduk je prvo remizirao protiv Lokomotive, pa je izgubio protiv Osijeka kod kuće, a onda je pobijedio Šibenik. Međutim, bilo je savršeno jasno koja je ideja na koju se Gustafsson oslanja.
Ta ideja se ne mora svakome sviđati. Izvedba nije bila ni blizu savršene jer Hajduk je na početku najviše problema imao s pozicijama igrača u trenutku gubljenja lopte budući da je ideja u fazi napada implicirala da barem jedan od bekova ide visoko na suparničku polovicu te da se Filip Krovinović kao centralni vezni angažira u izgradnji napada, što je momčad činilo ranjivom na kontranapade. Međutim, postojala je i imala je svoje okvire.
Tu se treba vratiti na početak teksta. U svakom klubu koji ima ambiciju biti ozbiljan postoje ljudi u PR službi koji su plaćeni da sjednu s trenerom i porazgovaraju o tome što se piše po medijima. Ako ništa, razgovara s predsjednikom i upravljačkim kadrom. Iz ove perspektive možemo samo nagađati koliko do izražaja dolazi to što je Gustafsson od samog početka imao metu na leđima i što je već nakon treće utakmice na klupi proglašen šarlatanom te koliko je to generiralo pritiska unutar samog kluba, ali strpljenje i povjerenje su mu trebali tada. Sad je prekasno jer Gustafsson je promijenio svoje početne ideje u pokušaju prilagodbe i tu se potpuno izgubio.
