Vuk dlaku mijenja…
Poljud je opet zatvoren, a HNS je još jednom pokazao selektivnost svojih mjerila
JURAJ VRDOLJAK ZADNJA IZMJENA: 29. PROSINCA 2021. 66 PREPORUKA
Blagdanska čestitka koju je Hajduku potpisao Alan Klakočer, disciplinski sudac Prve HNL, podigla je veliku bunu među navijačima splitskog kluba, ponajviše zato jer im je izrečena mjera zatvaranja stadiona na prvoj idućoj domaćoj utakmici, onoj protiv Slaven Belupa u veljači. To, naravno, podrazumijeva i upropašten plan velike proslave Hajdukova 111. rođendana.
Pravilnici i zakoni moraju se primjenjivati neovisno o prigodi; međutim, ova je Klakočerova odluka, uz koju ide i dodatnih 70.000 kuna kazne, neobično drakonska za utakmicu čiju su atmosferu unisono hvalili i mediji, i neutralci, kao i Osijekov trener Nenad Bjelica, dok je kapetan gostujuće ekipe Mile Škorić izjavio kako je “san svakog nogometaša” igrati u takvom ambijentu. Štoviše, i izbornik Zlatko Dalić je iz svečane lože, tik do Marijana Kustića, iskorištavao svaku prigodu kako bi mobitelom snimao atmosferu, na kojoj je mogao uloviti i Torcidin transparent kojime se imputira kako je Kustić tek još jedna glava vučjeg čopora koji “dlaku mijenja” ali “ćud nikada”.
Klakočer je svejedno preuzeo ulogu Grincha, isporučivši kaznu koju je vrlo brzo morao obrazlagati pred kamerama.
“Hajduk je kažnjen temeljem dva prekršaja — članka 67. koji govori o neredima tijekom utakmice, paljenju i bacanju baklji kojih je bilo 70-ak — za to je sankcioniran sa 60.000 kuna — te zbog drugog prekršaja po članku 88. — rasizam i diskriminacija”, objašnjavao je sinoć. “Dakle, stadion je zatvoren po članu 88. jer radi se o recidivizmu, u pitanju je bio peti prekršaj. S obzirom da je Hajduk prethodno bio četiri puta kažnjen, donio sam jedinu odluku koju sam mogao. Ovdje nema mogućnosti za bilo kakvu iznimku. Pravilnik jasno propisuje kakva je sankcija za koje ponavljanje prekršaja. Primjerice, u članku 67. nije tako precizirano kako će se kazniti klub kad se radi o bakljama.
PUBLIKA? ONA OVOM SUSTAVU I NJEGOVU NAČINU FUNKCIONIRANJA, ČINI SE, SAMO SMETA
Dakle, problem prema tome nije čak ni bakljada, već povici “cigane”, koji su s tribina upućeni glavnom sucu utakmice Franu Joviću. Prema ovom stavu, to je bio peti Hajdukov prekršaj ‘antidiskriminatornog’ članka 88., koji nalaže da će se kazniti svaki klub ili pojedinac koji “javno vrijeđa, omalovažava ili diskriminira drugog na rasnoj (uključujući i boju kože), nacionalnoj, regionalnoj, vjerskoj, rodnoj, jezičnoj ili svjetonazorskoj osnovi, kao i tko ističe simbole ili geste koji označavaju nesnošljivost”.
Ne treba puno kopati da bi se primijetio niz nelogičnosti u čvrstom i nepokolebljivom stavu HNS-ova disciplinca.
Selektivna mjerila
Samo desetak dana prije velikog — ispada i kontroverznog — ogleda Hajduka i Osijeka na Poljudu, u Maksimiru je igran podjednako ‘kontroverzni’ derbi Dinama i Hajduka, na kojem se nije štedjelo na čitavom nizu uvreda, ponajviše između dviju navijačkih baza. Pozivalo se na jebanje majki, purgerskih i tovarskih, pa i na međusobna ubojstva; s ograda su visjele poruke o mržnji spram Dinama, ali i likovanje Bad Blue Boysa nad premlaćenim torcidašima u nedavnom međusobnom sukobu u Slavoniji. Uglavnom, bilo je to bilo opće pičkaranje, onakvo kakvo bi mnogi možda nazvali “adekvatnim” za jedan takav žestoki derbi.
Adekvatna je bila razina pičkaranja i po samom Klakočeru, čiji je stav o toj utakmici sažet u izvještaju postavljenom na službenoj stranici Prve HNL, a koji se detaljnije osvrće na disciplinske mjere donesene nakon te utakmice. Oba su kluba tada novčano kažnjena tek zbog prekrašaja iz domene članka 67. Disciplinskog pravilnika — ovog ‘nebitnog’, koji po Klakočeru ni “ne precizira kako će se klub kazniti”. Dakle, kada se poziva na međusobna ubojstva ljudi s tribina, to je onda nešto što nije ni vrijedno delegatove zabilješke; kad se ‘udari’ na suca, pritom na način na koji je splitski dogradonačelnik Bojan Ivošević dosta precizno objasnio, onda to zaziva promptno aktiviranje drakonskog članka 88.
Ovo podsjeća na slučaj kad je Hajduk ove jeseni također drastičnije kažnjen zbog korištenja verbalnog delikta protiv nekog službenika. Bilo je to također na utakmici Osijeka i Hajduka, taj put u Gradskom vrtu početkom listopada, kada je Klakočer zbog povika torcidaša upućenih Nenadu Bjelici — o tome da je “Srbin”, kojemu “čakija ne gine” — Hajduku na idućoj domaćoj utakmici s Goricom zatvorio sjevernu tribinu.
Tek 20-ak dana nakon tog ogleda u Osijeku Dinamo je igrao kup utakmicu u Bijelom Brdu, mjestu pored Osijeka s većinski srpskim stanovništvom. Nekolicina Dinamovih navijača izazvala je skandal veličanjem NDH, ali i pozivima na klanje Srba. No, unatoč činjenici da je to degutantno skandiranje zabilježila i policija, zbog čega je i pokrenut postupak nad dvojicom uhićenih navijača, delegat Zoran Pandža u svojoj zabilješki nije ostavio ni spomena na taj incident. Samim tim je članak 88. ponovno ostao netaknut.
Uznemirujuće je to koliko je selektivno antidiskriminatorno pitanje po HNS-ovu mjerilu i kako se aktivira obično onda kad se ta diskriminacija odnosi na istaknute članove ili službenike Saveza.
Nemojmo zaboraviti ni to da se pitanje diskriminacije Roma posljednji put seciralo kroz povike osobama koje ne pripadaju toj nacionalnoj manjini, i to onda kad je nepoćudne Bad Blue Boyse trebalo počistiti s tribina, pa ih se proganjalo zbog povezivanja Zdravka Mamića s Romima, kada se čak slalo i policiju na tribine. I onda je delegat Ante Vučemilović Šimunović, inače i prvi HNS-ov dopredsjednik, selektivno slušao vrijeđanje s tribina te na temelju toga kreirao odluke o kaznama, kažnjavajući tada čak i za skandiranje koje u doslovnoj interpretaciji HNS dovodi u vezu s homoseksualcima, iako ta stvar zapravo nema veze s njima, baš kao što ni sada Jović nema veze s Romima.
Najgledaniji i najteže kažnjavan
Zato nas ne treba čuditi to što Klakočer jučer ničim izazvan svoj inicijalno nesalomljiv stav odjednom pretvara u defetističku predaju nakon samo par dodatnih rečenica, tvrdeći da “nema problema” s tim da ga HNS smijeni ukoliko “treba biti smijenjen”. On je sam pritom istaknuo bizarnu scenu na ligaškoj utakmici Lokomotive i Hajduka, također igranoj u prosincu, na kojoj su gledatelji sa zapadne, tobože ‘domaće’ tribine na spornu odluku donesenu na Hajdukovu štetu koristili povik “cigane”, ali on sam nije mogao donijeti odluku o kazni jer te gledatelje na domaćoj tribini, eto, nijedan klub nije ‘svojatao’.
Istovremeno rezolutni Klakočer hvali taj članak 88., koji je po njemu “jedan od rijetkih tako jasnih propisa”, makar je, bizarno, ostavio otvoreno pitanje o tome hoće li onda po istoj logici svaka momčad koja, kao Hajduk sada, dođe do neslavnog petog prekršaja tog članka svaku iduću utakmicu igrati pred praznim tribinama — i što ako se prekršaji nastave i nakon toga. Tu taj ‘sjajni’ propis više “ne kaže više ništa”. Koliko je nelogičnosti i dvostrukih kriterija donio samo u prosincu, čak i mimo svih tih nezavedenih skandiranja i diskriminiranja, možda je bolje da ni taj članak, a ni on sam, ne govore više ništa.
Jasno je i zašto se opet o dvostrukim i krnjim kriterijima, onima koji nemaju veze s ispravnom potrebom za konkretnom borbom protiv diskriminacije već samo selektivno služe kao nekakav prijeteći instrument sustava, govori kroz prizmu Hajduka i njegovih navijača.
Prekjučer je ponovno u javnost pušten podatak prema kojem je Hajduk daleko najgledaniji klub na području bivše Jugoslavije s prosječno 9.867 navijača na poljudskim tribinama ove sezone, dok su prvi sljedeći hrvatski predstavnici Rijeka s jedva 3.000 i Dinamo s 2.287. Posjećenost Poljuda približava se već brojci od 50 posto ukupne posjećenosti lige, a Hajdukove gostujuće utakmice najposjećeniji su susreti na svim drugim stadionima.
Iako je i ta Hajdukova dominacija u tom polju odavno uspostavljena, pa i donekle mitologizirana, ona logično dovodi do toga da se bilo kakva konkretna problematika vezana uz navijače obično prelama preko Hajduka. To znači da se i najviše ovih licemjernih odluka vodi na štetu uvjerljivo najgledanijeg kluba — pa time, logično, i najčešće i najteže kažnjavanog — čime se u dominantnom narativu kvarnog sustava zapravo jedini pozitivni primjer uglavnom prikazuje kao nešto toksično i vrijedno kažnjavanja i kada je kriterij nedefiniran i suludo selektivan.
Publika? Ona ovom sustavu i njegovu načinu funkcioniranja, čini se, samo smeta.
