Nakon nekoliko utakmica u formaciji s četvoricom u zadnjoj liniji, Goran Tomić je Hajduku odlučio suprotstaviti trojicu stopera. Bila je to logična stvar za očekivati jer Rijeka je tako igrala veći dio sezone, a Tomić bi time dobio postavke igre koja bi zrcalila sustav na koji se oslanja Valdas Dambrauskas i onemogućio suparnika da već u startu stvori neravnotežu u kojoj će negdje imati figuru viška, ali zato će na drugom mjestu imati figuru manjka i onda će priča puknuti na jednom od ta dva mjesta, ovisi koja se momčad više nametne. Sa svojih 3-5-2 je smanjio rizik i dobio pozicijsku ravnotežu.

Dambrauskas se odlučio za svoju standardnu postavku. Filip Krovinović još uvijek nije spreman i zato je na travnjaku bila očekivana postava s trojicom stopera, dvojicom centralnih veznih igrača i Emirom Sahitijem u sredini terena te Markom Livajom i Nikolom Kalinićem u napadu. Vjerojatno je i samog trenera iznenadilo to koliko je Hajduk lako prepustio posjed lopte. Rijeka je u prvom poluvremenu imala 56 posto lopte u nogama. Imala je dva gola, ali do golova se može doći iz kontre, prekida ili kardinalnih suparničkih grešaka. Golovi se nekada naprosto mogu dogoditi sami od sebe. Kontrola utakmice ne može se dogoditi sama od sebe, a Rijeka je u početku utakmice potpuno kontrolirala utakmicu.

S ovoliko malo agresivnosti u pritisku na loptu, Hajduk može funkcionirati samo onako kao u drugom poluvremenu — ako će imati više od 60 posto posjeda lopte

 

Postoje tri razloga za takav rasplet prvog dijela.

Prvi je taj što Livaja i Kalinić ne igraju obranu. Sahiti, Lukas Grgić i Josip Vuković su u prvih 30 minuta presjekli ili u duelima uzeli čak osam lopti, ali u većini slučajeva prednja linija im nije pomagala i Rijeka bi iskontrolirala situaciju. Sahitiju, Grgiću i Vukoviću je pogotovo teško bilo kontrolirati druge lopte jer su Domagoj Pavičić, Adam Gnezda Čerin i Lindon Selahi imali pomoć svojih bočnih stopera koji su iskakali kupiti te otpatke, dok su Livaja i Kalinić bili relativno pasivni. Jedini slučaj u kojem je Hajduk uspješno zatvorio presing zamku uz aut liniju dobrim pozicioniranjem prednje dvojice koja su odsjekla promjenu strane te Sahitijevim iskakanjem na Hrvoja Smolčića bio je u 10. minuti kada je Kalinić pucao s ruba kaznenog prostora.

Vučkić kao ključna Tomićeva figura

Drugi razlog se nastavlja na taj prvi. Hajduk je u prvom poluvremenu pri rezultatu 0:1 imao četiri uzastopna napada koja su iz zadnje linije napucana prema naprijed. Nisu to bile duge lopte u prostor ili gađanja suigrača u povoljnoj situaciji za duel; to je bilo nerezonsko ispucavanje, iako Rijeka nije radila pritisak na loptu, a onda opet do izražaja dolazi to da je Rijeka s trojicom u sredini i dvojicom agresivnih bočnih stopera dobro kontrolirala druge lopte i sve otpatke pretvarala u stabilni posjed lopte.

To je naprosto faktor Filipa Krovinovića. Vuković je u prvom poluvremenu imao 13 dodavanja s 52 posto uspješnosti, a Grgić devet sa 64 posto uspješnosti. Krovinović je vezivno tkivo te igre, on je faktor koji nudi stabilnost u sredini terena i sigurnost na lopti. Bez njega Hajduk nema organizatora igre i — pogotovo ako u igri nije David Čolina — nema relej koji može prenijeti loptu od Ferra i Josipa Eleza do Livaje. Nakon Lokomotive u prvom kolu prvenstva je postalo jasno da Hajduk u sredini terena ima probleme koji traže takav dodir klase, a odmah nakon smjene trenera je postalo jasno da je Krovinović vladar Valdasova svijeta. Takav igrač nedostaje, premda je Kalinićev dolazak poremetio hijerarhiju i vjerojatno će prisiliti Dambrauskasa da traži drugačija rješenja.

Treći razlog je taj što je Rijeka točno znala što želi s loptom i što je Tomić imao spremno rješenje.

Ključna figura u planu igre je bio Haris Vučkić. Rijeka je igrala s trojicom stopera i bočni igrači (na slici označeni strelicom) su se podizali visoko kako bi dali širinu i kompenzirali to što je Tomić na klupi ostavio Roberta Murića kako bi ubacio još jednog veznog igrača. Taj treći vezni igrač je omogućio da i Pavičić i Selahi i Gnezda Čerin budu mobilni te da imaju slobodu u kretanju. Mogli su otići široko, popeti se u sam napad ili ostati usko kao u situaciji prikazanoj gore. Za razliku od utakmice protiv Dinama u kojoj je Murić uvjetovao da Gnezda Čerin i Selahi ostaju fiksirani i pokušavaju držati pozicije, ovdje je taj treći donio puno više slobode za dinamiku.

Međutim, Hajduku je ogromne probleme stvarao Vučkić (na slici označen zvjezdicom) koji se otvarao uz aut liniju. Na slici jasno vidimo u čemu su bili problemi.

Kada zrcalite suparničku postavku, u praksi dobijete individualne dvoboje. Hajduk se branio tako da su Sahiti, Grgić i Vuković igrali protiv Selahija, Pavičića i Gnezde Čerina; Gergő Lovrencsics i Prince Ampem su se poništavali na jednoj, a Dario Melnjak i Andrés Solano na drugoj strani. Dakle, kada se Vučkić spusti iza leđa vezne linije, Hajduk to može braniti tako da stoper napusti zadnju liniju, ostavi rupu u svojoj poziciji i ide za njim u međuliniju ili da ga preuzme jedan od veznih igrača, ali onda Pavičića (desni vezni, najbliži centru) mora preuzeti Kalinić.

Subašićev učinak

Tu se krije potencijalni dugoročni Hajdukov problem. Stoperi nisu dovoljno mobilni i nemaju naviku iskakanja u međuliniju. Zapravo, ni Nikola Katić ni Ferro nisu prirodni izbor za bočne stopere u formaciji s trojicom natrag; veći dio karijere su proveli u formacijama s dvojicom stopera i ne osjećaju se dovoljno sigurni riskirati s agresivnim izlascima prema sredini. Istovremeno, ni Kalinić neće pokriti Pavičića, niti će u presingu dati onoliko koliko daje Jan Mlakar, a to onda prisiljava Dambrauskasa da igra puno niže i puno pasivnije nego što bi htio, a suparnik u takvom rasporedu snaga ima priliku relativno lagano kontrolirati utakmicu.

Dambrauskas je poslije utakmice izjavio da Rijeka, iako je u prvom poluvremenu imala posjed lopte, nije stvarala šanse i da je iz tog posjeda samo dvaput ušla u Hajdukov kazneni prostor. To je generalno točno. Rijeka je u prvom poluvremenu imala četiri udarca, od čega su dva bila izvan kaznenog prostora i jedan jedini udarac iz kuta. Međutim, svi potezi koji se povuku u šahovskom meču ne vode isključivo prema matu. Neki se odigravaju kako bi spriječili suparnika da bude opasan prema vama.

Rijeka je imala Vučkića s kojim je spajala napade u prostor između Hajdukovih linija i nije ni morala biti opasna. To joj je bilo dovoljno da pogura suparnika još malo niže jer su veznjaci Vučkićevo primanje lopte pratili dodatnim spuštanjem. Kad ga prisiliš da se povuče na svoju polovicu, čak i ako nemaš progresiju u završnicu nego vratiš loptu stoperima na centar, opet si dobio bitnu stvar, a to je da Hajduk ne bude opasan.

Tomić nije igrao mat-poteze, ali je ponekad i praznim posjedom spriječio suparnika da bude opasan prema njemu. Hajduk s ovoliko malo agresivnosti u pritisku na loptu koju uvjetuju ova trojica stopera i ova dvojica napadača može funkcionirati samo onako kako je funkcionirao u drugom poluvremenu — ako će imati kontrolu koja proizlazi iz više od 60 posto posjeda lopte.

Rijeka je to u prvom poluvremenu ograničila na pola onoga što je potrebno. Kasnije je Dambrauskas napravio adaptacije i uveo Marca Fossatija, pa kasnije i Čolinu koji se drugačije pozicioniraju u odnosu na Vukovića i Melnjaka, promijenio je geometriju momčadi, ali šteta je već bila nepopravljiva. Rijeka je imala zalihu od dva gola prednosti i nije ni trebala stvarati dodatne šanse, iz početne ravnoteže Tomić je izvukao maksimum.

Na kraju krajeva, nije ni morala biti baš konstantno opasna.

Danijel Subašić je u prvenstvu branio 315 minuta. U tih 315 minuta suparnici su ukupno imali 27 udaraca. Od tih 27 udaraca, osam ih he išlo unutar okvira gola. Od osam udaraca u gol, Subašić je obranio tri. Primio je pet komada, plus onaj autogol koji mu je u završnici utakmice s Lokomotivom parkirao Katić. Imati takav učinak može proći protiv Hrvatskog dragovoljca ili protiv Slaven Belupa, utakmicama u kojima je Hajduk dovoljno jak da ih lomi individualnom klasom, ali protiv Rijeke, koja je nemilosrdna u iskorištavanju suparničkih mana, to obično dođe na naplatu.

Došlo je i ovaj put, ponajprije zašto što je Tomićeva momčad u prvom poluvremenu imala kontrolu nad posjedom i time što je Hajduk iznenadio sebe samog nemogućnošću da ga zadrži te saznanjem koliko mu je zapravo taj posjed nužan da bi funkcionirao s ovakvim kadrom.