A sad ono najvažnije.
Krenula prva uskakanja u teren i on da ga pustim da bi i on u teren.
Rekoh ne jebi zid stani tu gdje jesi. I onda je krenula rijeka prema terenu.
Kad sam vidio da su otvorena vrata prema terenu sa dječje tribine kontam
ma ispunit ću mu i tu želju jednom se živi. Sreća pa su otvorili vrata sa istoka
isto jer sa svojim koljenima ne znam bi li preživio skok preko kanala. Ulazimo
mi u teren preko onih reklama i u terenu kad sam stao na travu ljudi kao da je
struja prošla kroz mene. Sve one godine čekanja počele se skupljati u očima i
krenule van. Pita mali tata jesi li dobro šta ti je, a ja plačem ko malo dijete i nije
me niti malo stid radi toga. Rekoh nije mi ništa nadam se da nikad to nećeš razumjeti.
Pokupili malo trave za uspomenu i krenuli prema mjestu gdje se trebao dodjeliti
pehar kad stampedo u suprotnom smjeru jer je tamo valjda neko od štrumfova
i suzavac bacio. Uglavnom nema tih para koje mogu platiti ovaj osmijeh sa slike.
Nema ih. A kao i svi samo sam mu rekao zamisli šta će biti kad dođe ono što svi
čekamo. Gorit će nebo i zemlja.
P.S. Još ovo moram napisati dok nisam zaboravio. Poslao ja ovu sliku u grupu
gdje smo žena, brat i ja. I komentira moj brat: "Strikan je bio malo stariji kad je
prvi put utrčao na travnjak Poljuda."
Inače moj brat je sad svećenik za one koji ne znaju ali kad jednom prođe bilom
piturom kroz vene to je za cijeli ovaj život, a nadam se i onaj poslije.
[uredio johnny_m - 27. svibnja 2022. u 09:03]
Verbea ligant homines, taurorum cornua funes! "ajde glupane kakav faul, on je pre jak samo ti to ne razumiš" Jebeš čovjeka koji ne promijeni mišljenje. Jesam duša al mi ne treba ništa. Bolje svašta pojesti nego svašta reći.