S više ili manje entuzijazma pratio sam sve teme unazad 8-9 sezona, čitao sve i svašta, od fešte kad se probila prvi put granica od deset tisuća članova, pa sprdanja kad je potpisa Mile Viski pa priko svih znanih i neznanih potresa u i oko kluba. Dok su svi nekidan ulijetali u teren ja sam ostao na tribini, ispražnjen od sve sile nakupljenih emocija. I ja i mnogi drugi propatili smo puno zbog Hajduka. Propatili, ali uvijek mu se vraćali, prisiljeni slušati i čitati ruganja, vrijeđanja i salve posprdnih komentara. Sama činjenica da smo kao Klub napravili veliki korak naprid bila mi je dovoljna. Ulijetanje u teren ostavljam za kraj sljedeće sezone.

Ovogodišnja tema ipak je bila posebna i donila mi je puno više radosti i smija nego tuge, kako god to nekome zvučalo. Nadam se da se čitamo u idućoj koju ćemo zaključit proslavom naslova prvaka.