Sahiti je na kraju ljetnog prijelaznog roka otišao u njemačkog drugoligaša HSV, za koji je odmah debitirao i odigrao je tri utakmice. U svom prvom intervjuu za hrvatske medije otkrio je kako se snašao, kako gleda na dugo razdoblje na Poljudu te izrazio nadu da će se na kraju sezone radovati dva puta: s navijačima HSV-a slaviti povratak u prvoligaško društvo te s navijačima Hajduka naslov prvaka Hrvatske.  

Kako ste se snašli u Hamburgu?
- Klub mi je omogućio sve uvjete i jako sam zadovoljan. Puno mi je pomogao i bivši hrvatski reprezentativac Ivan Klasnić, koji je prijatelj mog zastupnika Adriana Aliaja, a kako on živi u Hamburgu, bio mi je pri ruci svaki dan. HSV je veliki klub, imaju veliku navijačku bazu, ogroman potencijal, za sada je sve u redu.

Član HSV-a je i Mario Vušković, je li vam i on pomogao?
- Marija dobro poznajem, igrali smo skupa za B momčadi, kasnije i za seniore Hajduka i on mi je preporučio dolazak u Hamburg. Nismo se vidjeli, ali čuli smo se, rekao mi je sve najbolje o klubu, uputio u neke stvari i kad sam došao, uvjerio sam se da je sve što je rekao bilo točno. Igrom slučaja uselio sam se u stan iz kojeg je on izašao, nadam da ćemo se uskoro sresti i na terenu, daj Bože da se što prije oslobodi optužbe i da se vrati nogometu, bilo bi sjajno opet igrati s njim. Velika je stvar što je klub stao iza njega, kao i suigrači i navijači, i ja se nadam da će on brzo natrag na teren.

Kakav je bio rastanak s Hajdukom?
- Šest i pol godina proveo sam u Hajduku i kad sam krenuo za Hamburg, bilo mi je jako teško, čak sam i zaplakao. Jako sam vezan za Split i Hajduk, ali život profesionalnog nogometaša je takav, jednostavno je došlo vrijeme da moram dalje. Hajduk je i dalje dio mene, gledam svaku utakmicu, čujem se sa suigračima Krovinovićem, Melnjakom, Rakitićem... i drago mi je da im ide dobro. U Splitu sam ostavio puno dobrih prijatelja, bili smo kao braća u teškim trenutcima i nadam se da ćemo ove godine slaviti, da će Hajduk osvojiti naslov prvaka, a HSV izboriti povratak u prvoligaško društvo pa da imamo dvostruko slavlje. I Hajduk i HSV su veliki klubovi, HSV čeka povratak šest godina, Hajduk naslov prvaka 20 godina i vjerujemo da je to ta sezona i za jedne i za druge.  

Koju utakmicu, gol, slavlje... posebno pamtite?
- Dvije vezane pobjede protiv Lokomotive i Dinama u kojima sam zabio gol, a najdraži gol mi je na Poljudu protiv Dinama, kad sam bio jedini strijelac. Bilo je puno lijepih utakmica, bilo je i onih drugih, ali ja pamtim samo lijepe stvari i uspomene. I danas se naježim kad se sjetim tog gola, pa slavlja osvojenog kupa na Rivi s navijačima... Ne mogu ni zamisliti što bi bilo da osvojimo naslov prvaka, to bi bila fešta za pamćenje.

Uvijek kažete "mi" kad govorite o Hajduku?
- A kako drugačije, ja sam dio Hajduka, Hajduk je dio mene.  Odigrao sam sedam utakmica u ovoj sezoni i ja sam bio dio ove momčadi...

Vjerujete li da ćete se jednoga dana vratiti u Split?
- Nedavno smo se supruga Kim i ja zaručili, uskoro će i vjenčanje, dobili smo i kćerkicu koja se zove Dua, što na albanskom jeziku znači "volim", a plan je nakon završetka moje karijere živjeti u Splitu. Nadam se ne samo živjeti, volio bih odigrati još koju sezonu u dresu Hajduka. Sad je rano pričati o tome, igrač sam HSV-a i jako sam sretan zbog toga. Dat ću sve od sebe za uspjeh kluba, ali jednoga dana zašto ne, ako me zdravlje posluži to bi bilo sjajno.

Privikavate li se na obiteljski život?
- Za mene je obiteljski život prekrasan. Kim i Dua su u Hamburgu i odmah je sve ljepše. Kad imaš obitelj sve ti je lakše, uživaš s onima koje voliš. Nisam tip koji voli izlaske, više volim biti kod kuće, prošetati parkom i uživati u miru...

Nakon vašeg odlaska mjesto na desnom krilu Hajduka preuzeo je mladi Bruno Durdov, koji igra odlično.
- Bruno je odličan, uvjerio sam se u to dok smo dijelili svlačionicu. Ima sve što treba za vrhunskog igrača: i brzinu, i tehniku, i hrabrost..., samo neka nastavi zabijati i asistirati. On je domaći momak i zna koliko je Hajduk veliki klub i nadam se da će ostati čvrsto na zemlji, uz podršku trenera i suigrača. Svaka mu čast, vjerujem da će imati veliku karijeru.

Mnogi zasluge za dobre igre i rezultate Hajduka pripisuju treneru Gennaru Gattusu, kakva su vaša iskustva s njim?
- Kratko smo surađivali, ali odličan je trener i čovjek. Van terena zna se i našaliti, ali na terenu je maksimalno posvećen radu. On je jako strog i zahtjevan, uvijek drži cijelu momčad u fokusu i puno sam naučio od njega.

Jednom vas je nakratko kaznio izbacivanjem iz momčadi.
- I taj slučaj ga jako dobro opisuje. Ručak je bio od 12-14 sati, a kako sam ja malo kompliciran kad je u pitanju hrana, nisam pojeo ono što je bilo planirano za taj dan. Možda sam trebao pojesti nešto drugo a ne ništa, pogriješio sam i zaslužio sam kaznu. Sutradan mi je rekao da sam kažnjen i da ne idem na utakmicu, ali na prvom sljedećem treningu me dočekao, zagrlio me i kazao mi da je on sve zaboravio sve, neka zaboravim i ja i idemo skupa dalje. To jako cijenim kod njega, tu iskrenost i odnos, ispričao sam mu se i rekao da se to više neće ponoviti, i to je bilo to. Čak je i na press konferenciji rekao da sam zakasnio, nije želio otkriti o čemu je bilo riječ. Svaka mu čast na tome.  

Zašto ste uzeli broj 29?
- Želim broj 7 ili 77, ali kako je sedmica bila zauzeta, a ovdje se ne smiju uzimati brojevi veći od 50, izabrao sam 29. To je datum mog rođenja.

Trener Steffan Baumgart vas polako uvodi u momčad.
- Odmah nakon potpisa otišao sam na okupljanje reprezentacije, ali kad sam se vratio porazgovarali smo i objasnio mi je svoj plan. Trener je, koliko vidim, zadovoljan mojim radom na treninzima, rekao mi je da svaki put kad uđem dajem sve od sebe, bez obzira na minutažu, i to i pokušavam. Trebat će mi vremena da se do kraja priviknem na momčad, ali sve ide prema planu. Vjerujem i da su svi u klubu zadovoljni.

Nakon osam kola HSV je dva boda iza vodeće Fortune.
- Cilj je vratiti se u prvu ligu. Svi znaju koliko je HSV velik klub i da mu nije mjesto u drugom rangu natjecanja i to ćemo pokušati promijeniti. Klub je doveo nekoliko pojačanja, kombinacija smo iskusne i mlade momčadi, imamo potencijala i nadam se da ćemo to pokazivati na terenu. U drugoj njemačkoj ligi nastupa nekoliko velikih klubova s dugom tradicijom, velikani poput Düsseldorfa, Schalkea, Herthe, Hannovera..., stadioni su puni i igra se dobar nogomet.

Trenutno ste u Prištini na okupljanju reprezentacije Kosova. Čekaju vas ogledi s Litvom u gostima i Ciprom kod kuće.
- Žao mi je što smo na prošlom okupljanju izgubili od Rumunja 3-0. Zvučat će nerealno ako kažem da smo bili bolji i da smo trebali pobijediti, ali doista je tako i bilo, primili smo golove iz naših pogrešaka. Sad nas čekaju Litva pa Cipar, moramo biti pravi i pobjeđivati. Radujem se svakom okupljanju, čast je igrati za svoju državu i ponosan sam što sam pozvan i želim igrati što bolje.

Najprije ste igrali za Albaniju, sad za Kosovo...
- Mi smo kao braća, ali kad bismo igrali protiv njih, želio bih pobjedu. Ja sam takav, ne volim gubiti. Kad sam igrao u Rabotničkom protiv brata Suada, želio sam ga pobijediti. Nema tu popuštanja, jednom sam ga i ozlijedio na treningu pa se trener ljutio na mene i pitao me kako to idem oštro na brata!

Uz brata ste jako vezani?
- Naš mentalitet je da se mora slušati starije, a kako sam odrastao bez oca, tu su bili majka i stariji brat, koji me štitio i bio mi velika podrška. Kad je majka umrla, ostao je samo on, stalo je razgovarao sa mnom, ispravljao moje pogreške, uvijek je bio uz mene... Sad imam i svoju obitelj, supruga mi je također velika podrška i sretan sam zbog toga.

Kakav je život u Hamburgu?
- Grad je lijep, velik, samo što puno pada kiša, nije kao u Splitu, gdje je uvijek sunce. Barem je na moru, iako ovo more nije kao u Dalmaciji. Baš sam prije nekoliko dana kazao suigraču iz BiH da bismo se sad kupali da smo u Splitu, a on se smije. Svakome bih preporučio da jednom zaigra za Hajduk, da živi u Splitu i osjeti atmosferu na Poljudu, to je nešto posebno...

Poruka navijačima Hajduka?
- Samo podrška... Znam da je 20 godina čekanja puno, ali moraju biti strpljivi i podržavati igrače bez dodatnog pritiska. Svi bismo mi željeli pobijediti svaku utakmicu, osvajati bodove, trofeje... Dogodi se poraz kao protiv Ružomberoka, gdje smo trebali pobijediti 5-0, a zabili smo autogol i kasnije nikako nismo uspijevali ugurati loptu u mrežu. Torcida je uvijek bila uz nas, i neka samo tako nastave, svaka im čast na onome što rade za klub, to se ne može baš svugdje doživjeti. Istrčati pred krcati Poljud i zaigrati u dresu Hajduka je privilegija, to je neopisivo iskustvo, osjećaš se kao da si igrač Reala. Momci su dobro startali, dobili Dinamo i Osijek, remi na Rujevici..., baš sam uživao gledati kako su igrali, nadam se da će uz podršku navijača nastaviti dalje.