Nikad oprostiti Jakobusicu i Nikoliciusu sta nisu stali iza Leke, neka se jos jednom jebu!!
Intervju je ogroman, prica o pocecima u Hajduku kao igrac, o Belgiji, ima bas zanimljivih stvari. Kopirati cu samo dio di prica o trenerskom poslu u Hajduku, da stavim sve, zauzelo bi cijelu stranicu. Ako nekoga zanima, mogu kopirati u odvojen post.
Ništa me više nije boljelo nego tih jedanaest mjeseci. Bilo je lijepih stvari, no nigdje nisam imao više boli. Svjesno sam donio tu odluku i znao sam gdje dolazim. Što su mi više govorili da sam lud što se vraćam, više sam grizao. Bio sam milijun posto siguran da ću svojim znanjem i karakterom pomoći da se ta priča digne. Nažalost, jako sam brzo vidio da to neće biti lako - kaže nam Leko
Ne možete mi pobjeći od emocije prema Hajduku. Kako, s ove distance, gledate na zadnju epizodu u Hajduku?
– Donijelo mi je više boli nego sreće. Ništa me više nije boljelo nego tih jedanaest mjeseci. Bilo je lijepih stvari, no nigdje nisam imao više boli. Svjesno sam donio tu odluku i znao sam gdje dolazim. Što su mi više govorili da sam lud što se vraćam, više sam grizao. Bio sam milijun posto siguran da ću svojim znanjem i karakterom pomoći da se ta priča digne. Nažalost, jako sam brzo vidio da to neće biti lako. Bio sam previše romantik.
Pričali ste o modernom, brzom, agresivnom i discipliniranom nogometu pa su vas potjerali i doveli trenera koji se istim postulatima aplicirao za taj posao. A vas su otjerali. Možete li to razumjeti?
– Ne znam što se događalo poslije. Morao sam napraviti zid od te priče. Isključio sam se, ni danas ništa ne pratim jer mi je to bolno. Ne gledam utakmice. Nakon pet dana osjetio sam da će biti teško. Za druge sam bio lud jer sam htio da se kvalitetno trenira, trči, da se gazi, da svi dolaze na vrijeme. Nekima nije odgovaralo da uvedem red u Hajduk.
Ta vrsta emocije, kakva god bila, vjerojatno je nešto najintenzivnije što ste doživjeli u životu?
– Sigurno. Isto tako, nakon mjesec dana sam znao da moram ići. I da sam bio bilo gdje drugdje, otišao bih. A onda bi mi rekli da sam ‘uteka’ jer sam se prepao. Onda sam se promijenio potpuno. I napravili smo rezultat, uzeli smo Kup i u 11 mjeseci osvojili više bodova nego Dinamo. No, bio sam nesretan. Stalno sam to govorio na presicama, da je to dosadan nogomet koji nema budućnosti. Iskreno sam komunicirao sve to.
Na predstavljanju u Hajduku pustio je suzu radosnicu, a iz voljenog kluba otišao je isto – u suzama!
– To je živa istina. Nisam nikada više plakao nego ovdje. Bilo bi mi draže da su mi rekli da nemam pojma. A bio sam lud zato što želim trenirati i pomicati granice i uvesti disciplinu. Ne možemo piti kavu i samo pričati – jasan je Leko.
No, unatoč logičnoj gorčini, gospodski će priznati:
– Drago mi je kada vidim da je netko uspio uvesti kulturu treniranja, ono što meni nije pošlo za rukom.
Leko je u svom mandatu imao bolji učinak nego Gattuso, no talijanski proizvod zaslužuje lovorike, a onaj domaćeg dečka i silno talentiranog trenera samo pokude i osporavanja.
– Sada se trenira i sve je super disciplinirano, a kada sam ja to htio uvesti, onda sam bio budala!? Pričali su mi da ne znam mentalitet, ne poznajem Hajduk!? A otkud sam ja to?
Stavimo li tu posebnu emociju sa strane, zašto je tako teško voditi Hajduk?
– Ako je normalna situacija, s normalnim ljudima, to nije teško. Pa nismo mi jedini koji igramo nogomet i imamo emocije. Treba se spojiti kemija i ljudi koji isto osjećaju i isto misle. Ja nisam patio. Išao sam u klub svako jutro s posebnom energijom. Možda mi domaći ‘parimo ludi’...
Možda je bolje pitanje zašto je domaćim dečkima tako zahtjevno voditi Hajduk?
– Nisam ja to osjećao. Ja sada vidim da je teško. Volim nogomet, uživam raditi, učiti... Imao sam puno mladih igrača s kojima sam uživao. U tom smo periodu afirmirali Luku Vuškovića koji je sa 16 godina igrao derbi. Rokas Pukštas igrao je u Solinu, a kada sam ja došao, postao je ključan igrač čija je vrijednost narasla na osam milijuna eura. Dominik Prpić počeo je igrati u mom mandatu, ozljeda ga je usporila, no drago mi je da se vratio. Tu je i Niko Sigur koji nije postojao, a sada je narastao. A debitirali su Capan i Roko Brajković. To mi pruža posebno zadovoljstvo.
Zašto ste se uspjeli afirmirati u Belgiji, osvojiti naslov prvaka i steći reputaciju, a u Hajduku ste već peti ili deseti dan htjeli otići iz kluba?
– To je vezano i za onaj dio koliko je teško biti trener. Svi u klubu moramo imati isti put. U Bruggeu sam imao predsjednika i direktora koji su me angažirali kada sam bio ‘no name’ trener. To je bio šok i mnogi nisu vjerovali da su nekom klincu dali da vodi Brugge. Šefovi su mi rekli: ‘Samo gazi po svome, mi smo uz tebe...’ I bilo je teško, startali smo katastrofalno. U Europi smo izgubili protiv AEK-a utakmice za ulazak u Ligu prvaka. Kod kuće 3:3, a tamo smo izgubili 0:3. Nisu me ništa pitali. No, kada se nekome nešto ne sviđa, onda mora samo kazati: ‘To je trenerov put, ako vam se ne sviđa, vrata su vam tamo...’ Žao mi je što takvo nešto nisam osjetio u Hajduku. Čim se kaže da će se probati utjecati na trenera, priča je gotova.
Dva mjeseca nakon dolaska čuo sam da su tražili zamjenu za mene. Žao mi je. Sanjao sam titulu. Nisu trebali stati iza mene osobno, već iza funkcije trenera. Tako se radi u normalnim sustavima.
– Otkako sam otišao iz Hajduka, slabo sve pratim. Ne čitam novine jer mi je sve to jednostavno još prebolno.
Sve se moze staviti u jednu recenicu i kako se vodstvo kluba trebalo postaviti prema igracima:
‘To je trenerov put, ako vam se ne sviđa, vrata su vam tamo..
[uredio Coney - 05. siječnja 2025. u 10:18]