Ne mogu drugo@

1. Statutom se može odrediti da država, grad i javna poduzeća ne mogu biti u vlasničkoj strukturi šdd Hajduk. Kad bi se stavilo u Zakon o sportu da država i gradovi mogu biti u vlasničkoj strukturi šdd-a najduže 2 godine od preustroja, spasili bi sport jer se pokazalo i dokazalo da gradovi ne preuzimaju obveze i odgovornost za klubove.

2. Branko Roglić i Slaven Bilić su ilustracija poslovne i sportske struke za NO. 

3. NH je imao u prvom statutu članak koji se odnosi na slučaj likvidacije udruge prema kojem imovina udruge ide Hajduku. 2019. taj je članak promijenjen pa u slučaju likvidacije imovina udruge ide kn Torcida Split. Dakle trećina vlasništva kluba plus potraživanje po osnovi pozajmica ide jednom klubu navijača dok svi ostali klubovi navijača, donatori i članovi dobivaju 0. NH se predstavlja kao transparentna udruga pa možemo vjerovati da u cent imaju registrirane donacije i članarine. Ako je netko mijenjao taj famozni članak statuta udruge NH onda mu se motalo po glavi da udruga NH može kleknuti puno prije nego što je to meni palo na pamet. Sve ako bi netko od 200000 potencijalnih dioničara ostao neidentificiran, neraspoređene dionice se mogu vratiti klubu. Uvjeren sam da je za Hajduk puno zdravije da ima 200 tisuća dioničara s imenom i prezimenom, a njima nitko ne brani da i dalje budu članovi NH, da neki od njih prema klubu nastupaju individualno, neki kao grupa.

Cilj mog posta je ilustracija da iz glave vlasnika jedne dionice može u pet minuta na manje od formata A4 izaći više prijedloga nego iz udruge za 10 godina. 200 tisuća malih dioničara je prema svim budućim investitorima i sponzorima impresivan fundament.