Lancun alert
Bit predsjednik Hajduka je izuzetno težak i stresan posao koji jebiga, zahtjeva znanja koja bi direktor nekog velikog poduzeća, poput Plive ili Tommya, ali i mnoga druga znanja, u najmanju ruku praćenje nogometa na ozbiljnoj razini( šta mnogi veliki menadžeri, jebiga, ne rade), te jedna socijalna snalažljivost, odnosno ulična inteligencija, koja je nužna na takvoj poziciji.
E sad, predsjednik Hajduka je izuzetno javan posao, koji je uz to, u usporedbi sa sličnim poslovima, relativno slabo plaćen.
S obzirom na to, postoje 2 tipa predsjenika koja mi moremo angažirat i dovest.
1. tip :Nekog uglednog menadžera, ekonomista, koji je „Hajdukovac“, ali ruku na srce, baš i ne prati nogomet previše, pa nije upućen, nikako se ne snađe, on se zapita: Šta mi je to u životu trebalo?“ a mi se zapitamo koga smo uopće za predsjednika doveli
2. tip :Predsjednik koji ima love van Hajduka, pa mu lova od Hajduka nije nužna, svjestan je pritiska, ali želi biti onaj koji će bit upisan u povist ka onaj koji je vratija Klub na stare staze slave. Taj predsjednik možda nije najstrpljiviji, najmirniji, jednostavno je preambiciozan i nerealan i uvik traži još, pa će maknit dvojicu jako dobrih trenera, jer traži još. Pa će se slizat s novinarima i legendama jer kuži da u nijednom klubu u Europi osim možda Bayerna, oni ne utječu toliko na javno mišljenje o Klubu, pa se eto isplati tu i tamo nečju ženu zaposlit da broji karte, da se isplati tu i tamo neki domjenak organizirat, koliko god to nekim zagriženijim navijačima smetalo.
E pa sad vi zaključite u koju kategoriju spada Jakobušić, a u koju spadaju Bilić i Huljaj.
Brbića neću spominjat jer je on bija stečajni upravitelj u prvom mandatu, a drugi je dobija samo na temelju „uspjeha“ u prvom.
