Ok, ajmo ovako. Prodamo klub, dođe neki privatnik i postavi nekog predsjednika i sportskog direktora. Prodaju se i kupe igrači, sastavi se pristojna ekipa i onda se ispadne u 3. pretkolu od, recimo, Noaha, jer su napadači fulali 5 stopostonih, a golmanu je prošla lopta kroz ruke i izgubiuli smo 0:1 nakon 0:0 u gostima. Šta onda?

U prvenstvu smo drugi i osvojimo kup, momčad se nešto pojača i onda u playoffu europske lige izvučemo Chelsea i ispadnemo jer je golman dobio gol s centra, a inače je u širem krugu reprezentacije i jedna od jačih karika. Šta onda? Krivo je privatno vlasništvo?

Ili ajmo reć Dinamo ne uspije proći u LP. To je isto kriv model kojeg su ove godine uveli?

Poanta je da na kraju krajeva predsjednik i SD odrađuju posao kojeg bi odrađivali i pod privatnikom. Dobar ili loš. Ili možda odrađuju odličan posao, a na kraju, jer je to sport, ispadneš zbog jednog gola, zbog jedne lopte. Ili tri kluba u istoj ligi odrađuju odličan posao, a samo jedan je prvak. Ostale treba mijenjat?

Model sigurno nije razlog našeg rezultatskog neuspjeha. Puno je veći razlog atmosfera linča i mača nad glavom u slučaju bilo kakvog lošeg rezultata ili anomalije naspram očekivanjima. Od toga proizlazi nesigurnost i manjak samopouzdanja, što je najbitnije od svega u životu. Od muljanja nekog komada, preko nekog biznisa, pa do uspjeha u sportu. Od toga nam onda proizlaze smjene ljudi i kad treba i kad ne treba, neimanje i nedavanje kontinuiteta i konstantno lutanje iliti kružni tok.

Kao zagovornik modela mogu ti samo reći da Lovre nebi imao 700k niti trajako blizu 500 it'd (ako nije vlasnik netko ko pere lovu)...možda bi malo bolje promislio ...onako mi to pada na prvu