Neradnik je napisao/la:
Stvarno je teško bit navijač Hajduka. Svake godine te uprava namisti, a onda te igrači naguze. Mi bidni, zaluđeni i zaljubljeni unatoč svim razočarenjima, poniženjima i izrugivanjima dolazimo po još patnje i boli. Onda dođu nove uprave i igrači, i opet te uprava namisti, a igrači naguze. Mi opet dolazimo, dobijemo neke mrvice i obećanja da će bit bolje i trčimo kao zaljubljeni dječarci po ulicama. Malo nakon toga, ushit i sreću zamijene nove patnje i razočaranja, a mi i dalje nalazimo volju, strast i ljubav za taj klub koji nam već dugo ne uzvraća ljubav. Hajduk je posta obična sponzoruša, uzima od nas novce, jer znamo da smo opsjednuti s njim i da ćemo dat zadnji novčić, a onda se ode jebat s drugim. Mi shrvani, poniženi i jadni, opet se dignemo i kažemo, zavolit će ona mene. I tako živimo već dugo, nesretne i neuzvraćene ljubavi. Dok nas bankrot ili srčani udar ne rastavi.
Vidi cijeli citat
Vecina ljudi ce ako ih pitas sto je to ljubav odgovoriti da je to osjecaj. Medjutim, to nije dobar odgovor. Osjecaji su nesto sto covjek nema pod kontrolom i cesto proizlaze iz jako sebicnih motiva. Tako i "ljubav" cesto pukne kada jedna strana izgubi interes.
Prava istina je da je ljubav spremnost na zrtvu. Dapace, najbolja definicija ljubavi koju sam cuo je da je ona spremnost umrijeti za nekoga.
Hajduk je jedan od onih klubova, vjerojatno jedini u Hrvatskoj, koji imaju dusu. Klub koji ima takvu vojsku iza sebe koja ga unatoc svemu ovome sta si napisao nikad nece napustiti i da sutra opet dodjemo pred stecaj opet ce se okupiti masa koja ce opkoliti gradske vijecnike dok nesto ne poduzmu, premda svi jako dobro znamo da ce nam to samo produziti agoniju zvanu navijanje za ovaj klub. I bas to je ljubav. Ovaj klub nam 20 godina donosi samo bol i razocaranje i opet ce bas kao sto pises ljudi davati zadnje pare da ga podrze i svaki vikend nanovo zauzvrat biti naguzeni. I nece odustati. Nikad. Zato sto ga vole.
