I sve što je Hajduk dotad napravio srušilo se u samo dvije minute. A baš kao što je domino-efekt Biukove neobjašnjive pogreške u toj zoni doveo do preokreta, ona je značila i otvaranje crne rupe za svojedobnog jednog od najvećih talenata domaćeg nogometa.
U 40. minuti mu je Ivan Rakitić poslao fenomenalnu dugu loptu u prostor, a Biuk je izašao sam pred Zvonimira Šubarića. Pustio je loptu da odskoči jednom previše, da bi je onda gotovo mlako praktički predao u ruke do prije sekundu i pol ukopanom golmanu.
A onda je stigla i ta 43. minuta.
Pogledate li cijeli Lokomotivin napad od početka do kraja i fokusirate se samo na njega, vidjet ćete kretnje i reakcije igrača koji ‘glavom’ nije na terenu. Njegov pogled je ispratio samo loptu, poput čovjeka koji je odlučio posebno težak dan skratiti usputnim praćenjem neke nasumične utakmice na televizoru. Hajdukova je obrana u cjelini tu reagirala katastrofalno, ali svejedno je nekako izgledalo da se ugroza pred golom ipak uspije očistiti. Biuk je krenuo na loptu koja je očišćena s crte, ali bez da i na trenutak pogleda oko sebe i procijeni potencijalnu opasnost, odnosno Frana Karačića kojeg je pokupio umjesto lopte.
Njegov govor tijela govorio je da je to čovjek na rubu napadaja panike i da tim pogledom traži rutu kojom najbrže može izaći s terena, da pobjegne od samog sebe i svega što se oko njega događalo u tih nepunih 45 minuta. S tribine se vidjelo da nešto pokušava gestikulirati prema Gennaru Gattusu. “Prvi put u karijeri mi se dogodilo da me igrač sam traži zamjenu”, priznao je nakon utakmice otvoreno šokirani trener. “To nikad nisam vidio i to me ljuti”.
Naravno da je ta utakmica razljutila i sve Hajdukove navijače, iako je atmosfera u prepunoj Kranjčevićevoj bila nemjerljivo bolja nego na Poljudu samo tjedan dana ranije. Ako išta, podrška je bila konstantna i nervoza i razočaranje buknuli su tek krajem utakmice. I nakon što su se pročitale Gattusove izjave kojim se dao kontekst toj nedorečenoj Biukovoj gestikulaciji, interpretacija je išla u smjeru toga kao praktički čina izdaje momčadi, ali i eto, dokaza da — bez obzira na to što je riječ o djetetu kluba — Hajduk sada u njemu ima i personifikaciju te grozne panike i ‘krivog’ mentaliteta koji klub toliko ostavlja bez titule. A taj mentalitet onda itekako utječe i na mentalitet Hajdukove vojske navijača.
I najlakše bi sada bilo prerezati i ovu Biukovu priču; na tribinama se i to zazivalo kao ‘rješenje’, pogotovo zato jer je navijački puk u startu bio dosta podijeljen oko toga treba li Hajduku uopće Biuk na posudbi. Najlakše bi bilo ‘baciti ga pod autobus’, misleći da će Hajduk time riješiti problem mentaliteta koji je Gattuso također isticao nakon utakmice kao onaj koji je u Splitu “tradicionalan”. I upravo je on cijeli svoj dosadašnji mandat u Splitu najveći dio svog rada prebacio na uvođenje discipline i fokusa kod igrača, potežući i neke rezove koji su uistinu potrebni.
No, svesti ovu priču samo na ljutnju i sablazan što eto, čak i iskusni čovjek poput njega nešto takvo vidi prvi put u životu također je veoma loše i znači izbjegavanje prihvaćanja vlastite odgovornosti. U redu, Gattuso je napravio pomak izjavom da on sam “ne može probaviti” kako “u sedam mjeseci u igračima nije uspio stvoriti pobjednički mentalitet”, ali i dalje to sve djeluje kao da je on sam jedan od ljudi s tribine koji lociraju probleme — pogotovo ovoliko zastrašujuće očite — a da je riješenje izvan njegova dometa.
Možda Stipe Biuk zaista nema kapacitete potrebne za ostvariti karijeru na visokom nivou, ali vidjeti mladog igrača u tolikoj panici i toliko izvan utakmice, uza svu podršku i kontinuitet koji je ove sezone dobio, postavlja neka urgentna pitanja na drugu adresu, puno bliže trenerovoj. A uz nju dolazi i ono pitanje ljudske i pedagoške odgovornosti da se tom momku, kao mladoj osobi, pruži podrška da se barem više nikad ne nađe u okolnostima u kojima mu nogomet aktivira instinkt za preživljavanje kojim traži bijeg od onoga što voli.
Možda je i Hajduk eto, zaista najukletiji klub na svijetu, crna rupa koja i od najkarakternijih igrača učini rastrojene ljude. Ali je izglednije da odgovorni u njemu i dalje često postavljaju kriva pitanja i donose nagle zaključke. Gattuso je usmjerio sezonu u pozitivnom smjeru jer je locirao dio problema i krenuo ga barem javno imenovati — što se dosad u Hajduku nije baš događalo — ali i on mora naći načina da sada stvar izvuče iz domene ezoterije i rezova samo da se rezovi povuku. Samopouzdanje, uostalom, dolazi i iz jasnog plana igre, a to Gattuso nije dovoljno naglasio kad je spominjao ljepotu nogometa i “druge prilike” koje donosi, te je i taj aspekt nešto što ljuti navijače i izlaže igrače.
Sve i da Gattuso ne uspije podignuti taj dio svog dijela posla na željenu razinu te ne usmjeri ekipu ka tituli, svejedno ima priliku napraviti velik korak u rješavanju tog ‘tradicionalnog’ Hajdukovog problema.
On prošle jeseni u teškom trenutku jest ujedinio igrače, ali u strahu koji je Biuk iskazao u Kranjčevićevoj leži drugi dio posla, dugoročno možda i podjednako važan kao potencijalna titula prvaka. Imati razumijevanja redovito je teže nego ljutiti se i najbolji dokaz plivanja kontra struje bio bi da Gattuso sad nađe način da baš Biuka oživi dovoljno da konačno počne donostiti rezultate.
Jer sve ostalo je traženje bijega, pri čemu od nekih problema jednostavno ne možete pobjeći. Baš kako se i u Biukovu pogledu vidjelo.
PIŠE: Juraj Vrdoljak