Rečenica je to koja je lajtmotiv tjedna, prateći reakcije javnosti, reklo bi se da je Hajduk u najbolju ruku četvrti, da mu kapetan šuta bočice dok izlazi s terena, a ključni ljudi dobivaju otkaze iz neba pa u rebra, ili da je rasprodao pola momčadi, a tribine su mu prazne dok se bori za titulu.
Ali sve je to uobičajeni folklor u našoj tužnoj zemlji u kojoj je Hajduk eksces, nedopustiv eksperiment koji dokazuje da se javnim dobrom može upravljati drugačije nego to zamišljaju lopovske strukture vlasti u državi.
A ono što mene čini tužnim jest to da je Hajduk, a pri tom mislim na sve ono što čini Hajduk, ne samo na ljude koji ga vode – izgubio onu svoju esenciju, onaj svoj dalmatinski gard, koji se pogrešno naziva dišpetom. Ono što je bilo imanentno za Dalmaciju jest da je bila pitoma, otvorena i široka prema svakome tko je prema njoj, njenim ljudima i njenim simbolima bio dobronamjeran, ali svakome onome tko ju je pokušao na bilo koji način poniziti, bila je najčešće ona na kojoj su lomili zube i ostavljali kosti.
Dalmacija koja nikome nije morala dokazivati ništa, Dalmacija koja je bila ponosna, puntarska i koja bi se, kad je ugrožena – baš kao i priroda u njoj – iz najljepše i najpitomije u trenutku pretvarala u oluju koje se svatko morao plašiti.
A mi svi skupa pratimo narativ u kojem se u svakom pogledu puno gore od Hajduka diže u nebesa dok se s Hajdukom, njegovim predstavnicima, igračima i navijačima otvoreno izruguje, čitamo o tome kako će Dinamo sigurno sad ući u seriju i uopće više ne reagiramo na ono što svi skupa znamo da stoji iza toga (da ne bude zabune – sustav, sustav koji stoji iza toga), dapače – pridružujemo se tom prevladavajućem narativu i pljujemo i sami po svojim izborima i svojim predstavnicima i samim igračima koji nam taj klub predstavljaju.
Od Gattusa koji je do prije dva mjeseca imao ključeve grada smo već napravili redikula koji ništa ne zna, Livaju valjda jedan promašeni penal (puj, daleko bilo) dijeli od toga da ga se opet proglasi debilom, Rakitić će za koji tjedan postat valjda lik koji je došao uzet pare u smiraj karijere i sve u tom stilu…
I da se razumijemo, baš svatko od njih je zaslužio dozu kritike, nitko od njih nije savršen, dapače. Trener bi morao biti puno bolji u pretakanju svojih proklamiranih ideja na teren, Livaja bi trebao još više trčati i još manje mahati rukama, Rakitić bi trebao… Ma nemam pojma šta bi trebao, realno. Bit pet godina mlađi, valjda?
Ali ako se mi tako odnosimo prema predmetu svoje ljubavi u koju se toliko kunemo, što možemo očekivati od onih koji ga mrze?
Pa ništa drugo osim nepoštovanja i daljnjeg ponižavanja.
A možda se probudi taj puntarski gen u nama, vrag će ga znati? Možda shvatimo da je to doista taj naš klub i da zaslužuje našu zaštitu i našu podršku, a ne naše pametovanje?
A možda i svizac zamota onu čokoladu.
Pa Dalmacija postane ono što je uvijek trebala biti – raj na zemlji za svoje stanovnike, u koju će svi dobronamjerni biti dobrodošli, a svi oni drugi se bojati i prići Svetom Roku.
Ali ajde, umjesto ironije za kraj, završit ću ovaj uradak umjerenim optimizmom: možda igrači, na kojima je na koncu najveća odgovornost, (ali ih shodno tome na kraju puta čeka i najveća nagrada) – shvate da ih se stalno ponižava i baš svima za dišpet odluče pokazati kako se to radi. I navijačima, i novinarima, i dužnosnicima, i komentatorima s televizija, i komentatorima s društvenih mreža, i sucima, pa i protivnicima.
Možete vi to, momci. Ako za nikoga od nas, onda za sebe.
