Kalikova noga nespretna
(Komična poema u stilu Alexandra Popea)
O Muzo, reci – al’ smanji svoj žar,
Jer tema mi današ’na nije baš dar!
Ne pjevam o slavi, ni junačkom jeku,
Već o Kaliku – tom nesretnom čovjeku.
O, kako on hita, o, kako on trči,
Al’ lopta mu bježi, pa krivim je krči!
Ko’ labud što pleše, al’ ne zna da skače,
Ko’ vitez bez mača, ko’ pekar bez brašna!
Kad stane na travu, sam sebi je prijetnja,
Gdje šutne – tu trava zavapi smjesta.
Jer noga mu tvrda, ko’ kamen iz jame,
A dodir mu nježan – ko’ čizma na rame!
Gattuso ga gleda, pa lice si skrije,
Da suze mu boli nitko ne vidje!
„O, Kalik, moj sinko, gdje greška to bješe,
Kad mislio sam da talent u tebi teče?“
I Splićani plaču, i nebo se smrači,
Jer Kalik kad puca – balun ide u Brač!
Tribina mu kliče, al’ ne od radosti,
Već od straha, od bola, od čiste žalosti.
O, sudbo prevrtljiva, šala si znana,
Hajduk ga zove, al’ lopta mu strana!
I tako se vrti, i dalje on igra,
Ko’ pjesnik bez rime, ko’ nebo bez sunca.
I tako nam ostaje – legenda prava,
O Kaliku, čudu, što loptu ne shvaća!
Pa ako se ikad u Splitu zatekneš,
Bjež’ s tribine kad Kalik udarneš!
