Prode i ova sezona, puno vise pozitivnih emocija nego negativnih. Pod pozitivne mislim i kikseve dinama. Puno predenih kilometara, druzenja, i na kraju neuspjeh ali koji nije ni blizu tesko pao kao lani.
Tri dogadaja sto su po meni obiljezili ovu sezonu:
Nakon nase pobjede na maksimiru, cekali smo Goricu, isti dan raniji termin, dinamo nastrado od Belupa 4:1, one emocije u kaficima kod Poljuda prije nase utakmice top.
1.12. pobjeda u derbiju, za mene jedna od dvije najvece uz onaj gol Kale. 9 dana prije istegao ligamente, kaze doktor 7 dana langeta, skinuo langetu, zena vozila do Splita, udario nam neko auto na parkingu, popravak 130 maraka ali vrijedilo je.
Kuci Istra, prvi dan godisnjeg, idem s rodakom, sunce na Rivi uzivanje, idemo u Mcdonalds jest, nadam se nekom cudu da dinamo kiksa u Gorici, pratim rezultate, kad momci pored nas skacu, reko jel moguce. Krecemo prema stadionu, zadnjih 3 min gledamo u kaficu s nogu, ludilo. Ulazim na stadion, podrska po meni nikad bolja na pocetku ako se uzme u obzir da nije derbi. Navijanje i onda hladan tus. Tu sam realno znao da je gotovo s nama ali nada je postojala jer je dolazio ubrzo derbi.
Sve u svemu, nije dobro zavrsilo ali bar dinamo nije prvak. Kako pjesma kaze, pamtim samo sretne dane.
Nada za iducu sezonu postoji mala samo radi novog trenera i ovih sto se spominju u upravi, ali se nece dogodit da konkurencija ovoliko kiksa.
