U jednu ste stvar mogli biti gotovo sigurni i prije susreta Hajduka i Rijeke. To je, naravno, da će se dan poslije pričati o nekakvoj kontroverznoj sudačkoj odluci i o navijačkim ispadima, a najmanje o nogometu.

Svi sad lamentiraju o tome je li bio penal ili nije i bave se tematikom govora mržnje s tribina, odnosno upadanja u teren s jedne strane i rasističkog hukanja Hamzi Barryju s druge. Premda to ne može biti opravdanje ni za koga, a ponajmanje za idiote među navijačkim skupinama, radi se o stvarima čiji su korijeni daleko izvan nogometa i spadaju u sferu društvene patologije te bi ih bilo besmisleno, čak kontraproduktivno promatrati samo u kontekstu jedne nogometne utakmice.

Puno je teže, međutim, bilo predvidjeti igru i rezultat. A na Poljudu se igrao dobar nogomet.

U najavi smo pisali o Filipu Bradariću i njegovoj nevjerovatnoj važnosti za razvijanje igre kakvom Rijeka melje suparnika. Joan Carrillo je postavio igru baš tako da potpuno zaguši Bradarića i Josipa Mišića.

Hajduk je krenuo u sada već klasičnih 4-3-1-2, s tim da se Ante Erceg spuštao u liniju s Nikolom Vlašićem, tvoreći ‘božićno drvce’. Standardna zona od sedam igrača ovaj put je pojačana fantastičnim poslom koji su Erceg i Vlašić obavili u striktnom markiranju Bradarića i Mišića. To je omogućilo središnjoj trojci da agresivnije rotira prema prostorima uz aut liniju, uz već poslovično dobro kontroliranje prostora između linija.

Rijekina je formacija 4-2-4 trebala opteretiti Hajdukovu klimavu zadnju liniju, a potpuno je uništila ritam gostujuće momčadi jer su igrači bili predaleko od glavnih playmakera. I na grafici se jasno vidi kako je Bradarić usamljen u sredini i kako 30 metara ispred njega nema igrača koji može sudjelovati u izgradnji napada.

Leonard Zuta nema rješenja osim dodavanja lopte uz crtu i tu Hajduk ima najmanje dva igrača s kojima može izvršiti presing. Presing nije samo stvar volje i želje, nego i uvjeta. Zbog manjka igrača u sredini terena, centralna trojka nije morala stajati usko; mogla je agresivno uzimati lopte, zatvarajući prema aut liniji. Uostalom, presing nam je donio zanimljivu utakmicu u kojoj je Hajduk pokazao kvalitetu.

Do gola dolazi okomitom loptom za Márka Futácsa koji je odigrao fantastičnu utakmicu, baš kao i Hamza. Uz gol, Hajduk je stvorio nekoliko šansi na temeljima dobro uigranog mehanizma koji smo već crtali i objašnjavali u tekstu koji se bavio Carrillom i svođenju prvih dojmova. Spuštanje Futácsa, Ercegovo napadanje prostora iza njegovih leđa i Vlašićevo nuđenje između linija uz visoki dolazak bekova.

Matjaž Kek je igrao bez prvih izbora na poziciji desnog beka i desnog krila. Stavljanjem Romana Bezjaka na krilo i jako visokim postavljanjem Franka Andrijaševića pokušao je dobiti na dubini utrčavanjima iza leđa obrane. Ipak, Carrillo je u pripremi utakmice sjajno prepoznao ideju. Već protiv Osijeka je Hajduk napravio velik broj ofsajd zamki i na sličan način je nastavio igrati protiv Rijeke. Time je potpuno neutralizirao dubinu riječkog napada.

U analizi ‘prolaznog vremena’ jedna od ocjena koje su izazvale najviše kontroverzi bila je tvrdnja kako Hajduk ima solidnu postavljenu obranu. To se zapravo opet potvrdilo, s obzirom na to da je gol opet došao iz individualne greške. Dinamov gol, Splitov gol, oba Osijekova gola i Rijekin gol, sve su to redom bile katastrofalne greške. Ovaj je put Zoran Nižić prvo promašio ofsajd zamku, a zatim je neoprezno startao visoko podignutom nogom. Osobno mislim da je penal čist, ali nemam aspiracija za analizu suđenja. Poanta je u još jednom poklonu koji Hajduk pruža, individualnim ispadanjima koji koštaju bodova, ali trener teško može utjecati na takve kikseve koji se događaju zbog (ne)kvalitete igrača.

Ako ćemo prihvatiti kako se kiksevi događaju svima, ogromni je problem manjak kvalitete kod stopera u izgradnji napada. U samom startu Hajduk igra s dva igrača manje, jer stoperi su tu sasvim neupotrebljivi. To ima za posljedicu čitav niz utjecaja na ostatak igrača u polju, vezni se moraju spuštati u organizaciju igre, a igra postaje lakše čitljiva i bez pravog ritma. U današnjem su nogometu dva igrača neupotrebljiva u posjedu lopte prava rijetkost i velik teret za momčad kojoj onda trener mora žrtvovati druge resurse te osmisliti kako započinjati napade i prenositi loptu u iduću fazu.

Sve u svemu, jako dobra utakmica solidnog intenziteta igre i jako dobre taktičke pripreme Joana Carrilla, koji je pokazao da su kritike nakon tri ovogodišnje utakmice pretjerane. Šteta je jedino što će nogomet ostati fusnota u raspredanju o sucima i navijačima.